Duhovnost

PLAMEN LJUBAVI U SPISIMA SV. ALFONSA LIGUORIJA
''Ne uzdajte se u knezove'' (Ps 146,3) 
Središnja tema u duhovnim spisima Sv. Alfonza Liguorija jest ljubav. Sva  svetost i savršenost sastoji se u tome da ljubimo Isusa Krista, naše najveće dobro, našega Spasitelja, našega Boga. Ako ljubimo Boga ljubit ćemo i čovjeka. Treba se dakle potpuno predati Bogu kako bismo upoznali, primili i naučili živjeti po svetoj ljubavi. Sasvim je jasno da ne možemo ljubiti Isusa Krista ako ga ne poznajemo. Svemogući, presretni Bog i gospodar svega toliko je ljubio čovjeka da je, tako reći, bio izvan sebe od te ljubavi. To što je Krist bio ''izvan sebe od ljubavi'' razlog je Utjelovljenja. Razmatranje Njegove muke i smrti na križu pomaže nam da shvatimo dubinu i širinu te ljubavi. Samo onaj koji ljubi spreman se žrtvovati radi ljubavi ne gledajući čak ni na svoje dostojanstvo. Razmatranje svete Muke dovodi nas do oproštenja i jakosti. Stoga nas Liguori poziva da se zaljubimo u Raspetog Krista:
 ''O, Krvi Kristova, napoj me svetom ljubavi.
Smrti Isusova, daj da umrem svakoj zemaljskoj ljubavi.
Noge probodene Gospodina moga, uz vas se privijam:
Oslobodite me pakla, kojeg sam zaslužio.''
Pravu ljubav nećemo upoznati ako se ne odreknemo sjetilnih dobara: bogatstva, časti i užitaka. Liturgijom se odvraćamo od potrošačkog mentaliteta, jer se ona protivi ''struji vremena''. Zato nas i ovaj svetac i crkveni naučitelj poziva da često pristupamo Euharistiji.
''Bog je ljubav (1 Iv 4,8) i oganj što proždire u našim srcima svaku zemaljsku ljubav'' (Pnz 4,24)
 Euharistija od vjernika traži prikladno raspoloženje jer je sveta hostija doista vatrena kugla koja ražaruje srca. Očevici govore da je lice sv. Ruže Limske toliko isijavalo svjetlost nakon pričesti da je i druge ljude zabljesnulo. Sv. Ivan Zlatousti govori da je Euharistija oganj koji nas toliko užiže da svojim plamenom ljubavi budi strah i trepet kod zlih anđela.
Baš tada kad se osjećamo hladni i mlaki trebali bi pristupati euharistijskom slavlju, a ne se zavaravati da nismo prikladno raspoloženi. Kršćanski život je neprekidna molitva i borba duše za kraljevstvo nebesko. Vrlo se lako zavarati s mišlju da prave ljubavi nema i da se ne vrijedi boriti.
''Pa da mi je i dolinom suza proći zla se ne bojim, jer ti si sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.'' (Ps 23,4)

BENEDIKTINSKA DUHOVNOST
Sposobnost razlučivanja i čuvanja mjere
Autor: s. Michaela Puzicha, OSB
Ako se zemaljski život smatra posljednjom datošću, a strah da ćemo nešto propustiti njegovim najljućim protivnikom, onda je gubitak središta nešto što je unaprijed programirano. Jer to vodi u neprestano trčanje, u uključivanje u "svjetsku vrevu" (RB 4, 20). Discretio kao sposobnost razlučivanja i čuvanja mjere je suprotnost onome stavu prema kojemu čovjek uvijek i svagdje mora biti prisutan te treba uzeti sve što mu se pruži. Ta je krepost protivna žudnji da se doživi sve što se može doživjeti. Kao samoograničavanje ona određuje proces ljudskoga i duhovnoga sazrijevanja. Nije riječ o "srednjoj mjeri", o zlatnoj sredini, nego upravo suprotno: ona omogućuje slobodno odlučivanje i preuzimanje odgovornosti za vlastiti život.
Za pustinjačko je monaštvo razlučivanje, "diakrisis", jedno od najvažnijih obilježja u oblikovanju askeze i duhovnosti te ga oci nazivaju "kraljevskim putem" (usp. AP 605; 906; 1108). I za duhovni život vrijedi da prekomjernost nije najbolja te da "više" nije uvijek i jedino ispravno, nego: "I samo čitanje Pisma neka bude umjereno. Mudra spoznaja, a ne lijenost, uvijek mora određivati njegov svršetak" (Pelagije, Pismo Demetriju 23).

Sv. Franjo Saleški: ''Žalost je oprečna službi svete ljubavi''
Pripremila Valerija Fabris  
Ne može se hrastovu mladicu cijepiti na kruškino stablo. Sokovi tih dvaju drveta toliko su oprečni jedan drugomu. Jednako se ne može mržnja, srdžba, očajanje cijepiti na ljubav. U svakom slučaju to bi bio težak posao. O srdžbi smo već govorili, lada smo raspravljali o revnosti. Što se tiče očajanja, ja ne vidim kakvu bi korist božanska ljubav mogla izvući iz nje. Ona bi se njome mogla poslužiti jedino, kada bi je svela na opravdano nepovjerenje prema nama samima ili opet na svijest koju mi moramo imati o taštini, slabosti i nestalnosti povjerenja, potpore i obećanja svijeta.
A kako može svetoj ljubavi koristiti žalost? Nije li radost stavljena u prvi red plodova Duha Svetoga? I ne zauzima li ona prvo mjesto koje se nalazi odmah do svete ljubavi? (Usp. Gal 3,22; 2 Kor 7,10). Uza sve to Pavao u Svetom pismu ovako govori: ''Žalost koja je po volji Bogu rađa pokoru koja je suguran zalog spasenja''. A naprotiv, za žalost koja je od svijeta veli da rađa smrt (usp 2 Kor 7,10). Prema tome, postoji žalost koja je po Božjoj volji. A ta se očituje kod grešnika koji čine pokoru, bilo kod dobrih ljudi koji trpe zbog zemaljske bijede i nevolje bližnjega, bilo kod savršenih koji plaču i tuguju nad duhovnim zlom duša te osjećaju saučešće zbog njih. Tako su primjerice David, sveti Petar, Magdalena i drugi plakali nad svojim grijesima.

Fundamentalna teologija
Temelji objavljene religije
prema dogmatskoj konstituciji II. Vatikanskog sabora
DEI VERBUM

1. Što je božanska objava?
 Objavu čine događaji i riječi koji obilježavaju Božju nazočnost u povijesti.
2. Koja je svrha Objave? 
 ''Više puta i na više načina govoraše Bog ocima po prorocima. Konačno u ove dane progovori nama u Sinu''(Heb 1,1). Objava je BOŽJE PRIOPĆAVANJE ČOVJEKU, BOŽJE SEBEDARJE ČOVJEKU.  Dogmatska konstitucija Dei Verbum kaže: Bog je u svojoj mudrosti odlučio da objavi Sebe i da saopći Otajstvo svoje volje kojim ljudi po Kristu imaju pristup k Ocu i tako postaju zajedničari božanske naravi.(2) Objava ima kristocentrični (vrhunac joj je u Kristu) i antropološki vid (navješćuje se i prenosi preko ljudi). Ona je nadnaravna činjenica. Počinje sa Abrahamom a završava sa Isusom i smrću posljednjeg apostola Ivana. Objava je riječ Božja upućena čovjeku.  Svrha objave je da Bog poziva ljude u zajedništvo sa sobom.    

p. Mijo Nikić, DI: ''Magijska svijest''
Čovjek je u napasti da na teška pitanja traži lake odgovore. Umjesto da više uključi svoj razum i pojača napor da objektivno sagleda i riješi svoj problem, moderni čovjek je sklon tražiti recepte sreće na magijski način, a to znači u astrologiji, kod različitih vračeva i okultnih organizacija.Vjerovanje da same ljudske misli i namjere imaju svemoćno djelovanje, odnosno da same od sebe ostvaruju ono što čovjek zaželi, temelji se na aktiviranju magijske svijesti koja je potisnuta duboko u čovjekovoj podsvijesti. Ta se magijska svijest razvila već u prvoj godini života kad je dijete živjelo u takvoj simbiozi s majkom da sebe nije razlikovalo kao posebni entitet od majke.
Koncem prve godine kad se racionalna svijest tako artikulirala da je dijete postalo sposobno uočiti kako je ono posebna stvarnost, magijska svijest koja je do tada vladala trebala je biti potisnuta kako bi se sve više prihvaćao objektivni svijet stvarnosti. Do tada je dijete svojom magijskom sviješću vjerovalo da može sve što zaželi budući da je doživljavalo kako je sve ono što majka čini rezultat vlastitih želja i  namjera. Koncem prve godine dijete počinje sebe doživljavati kao zasebni identitet razrješujući simbiotičku vezu s majkom tako da magijsku svijest nesvjesno potisne u podsvijest odakle se ona, međutim, može aktivirati. To se najčešće događa u stresnim situacijama kad magijska svijest ponudi svoje magično rješenje čovjekovim problemima. Budući da New age daje velik značaj emocionalnim i nesvjesnim silama u čovjeku, nije čudno da je magijska svijest našla opet pogodno tlo za svoje djelovanje. Drugim riječima, shvatljivo je da će se u Novom dobu javljati ideološke struje i vjerovanja u čudesnu moć magijske svijesti u čovjeku. Nasuprot tom uvjerenju Novog doba da čovjek može svojim mislima i namjerama postići sve što zaželi, kršćanska antropologija uči da čovjek može svojom vjerom postići sve što zaželi, traži ili moli. Bitna razlika između ova dva stava sastoji se u tome što zastupnici Novog doba vjeruju u čudesnu moć misli vlastite osobnosti, dok istinski vjernici vjeruju u čudesnu moć vjere koja participira na Božjoj svemoći.