Duhovnost

Misterij Fatime
pripremila Valerija Fabris
Katolička Crkva je službeno priznala ukazanja Blažene Djevice Marije u portugalskom gradu Fatimi, 1917. godine. Treća tajna koju je Gospa povjerila vidjelici Luciji ne odnosi se samo na atentat na papu Ivana Pavla II. ''Bit će ratova i terora. Proročanstvo iz Fatime nije zaključeno. Povjeravam nebu sve narode i države svijeta, a Djevici iz Fatime sve svećenike'' – rekao je Benedikt XVI. na euharistijskom slavlju ispred fatimskog svetišta (2010.). Upozorio je kako je proročanstvo iz Fatime "poruka protiv kukavnih egoizama nacija, rasa, ideologija, skupina i pojedinaca. Zavaravaju se oni koji pomišljaju da je misija proročanstva iz Fatime zaključena,'' upozorio je Benedikt XVI. naglasivši kako je "čovjek pokrenuo ciklus smrti i terora koji ne uspijeva zaustaviti", jer su narodi, rase i pojedinci poticani egoizmom''. Zbog toga treba poslušati Gospin poziv i predati se Bogu i Božjoj ljubavi. 

 O. Anselm Grün OSB: Borba sa neurednim sklonostima

    U djelu Praktikos Evargije opisuje život kao borbu sa strastima. Razlučivanje misli i osjećaja, potreba i strasti ljudske duše pretpostavka je dospijeća do unutarnjeg mira, ozdravljenja duše. Zdravlje duše vodi do prave molitve, do molitve lišene rastresenosti. Ljudi se prečesto vrte oko svoje krivnje. Ne gledaju u Božju ljubav. Sve što je u nama treba prikazati Bogu. Ne bismo se trebali oslanjati na vlastitu pravednost. Sami sebe ne možemo učiniti pravednima. Izjedamo se osjećajem krivnje i predbacujemo si da smo zaista teški grješnici i da nikad nećemo napredovati umjesto da se oslonimo na Božje milosrđe i da više ne mislimo na ono što je bilo. Primjerice, muči nas nemoć ovladavanjem vlastitom spolnošću. Taj problem treba istresti pred Boga i prihvatiti ga kao dio svog života. Imat ćemo mir ako se sa spolnošću ne sukobljavamo. Svoju nemoć treba prikazati Bogu bez dramatiziranja. Duhovnost, koja seksualnost čvrsto zatvori, mora stalno strahovati od požuda koje sa svih strana vrebaju i prijete. Poniznost (humilitas) se sastoji u tome da čovjek prepozna mjeru koja mu je dana – a to je da je čovjek a ne Bog. Poniznost je religiozni stav koji me povezuje s Bogom. Za sv. Augustina je poniznost priznanje vlastite mjere i poštena samospoznaja. To je jedini način da nasljedujemo Krista jer cilj poniznosti nije ponižavanje čovjeka nego njegovo uzdizanje, njegova preobrazba po Duhu Božjemu. Bog ponizuje farizeje koji se pouzdaju u sebe i svoja moralna postignuća. Takvom vjerniku Bog služi kao sredstvo kojim će porasti njegov osjećaj za vlastitu vrijednost.
          Zamislimo da smo mrtvi i da ležimo u grobu. To će nas dovesti do spoznaje tko smo zapravo. U grobu se sve nevažno raspline. Svoj identitet trebamo naći u Bogu a ne u svojim zadaćama. Kad nađem svoj najdublji identitet u Bogu, mogu se u punoj slobodi predati svojoj zadaći. Ne upoznamo li sebe, projicirat ćemo svoje pogreške na druge i osuđivati ih.

Tko su sveti supružnici
 
Bl. Louis Martin i Bl. Marie-Zélie Guérin?
Pripremio: Francisko Pavljuk

Roditelji Svete Male Terezije iz Lisieuxa Louis Martin i Marie-Zélie Guérin proglašeni su blaženima na misijsku nedjelju, 19. listopada 2008. godine, u katedrali Lisieux u Francuskoj. Na tadašnjoj svetoj misi nazočilo je oko deset tisuća vjernika pristiglih iz 20 zemalja svijeta. Svečano euharistijsko misno slavlje tada je predvodio bivši pročelnik Kongregacije za kauze svetaca i blaženika kardinal José Saraiva Martins. Supružnici Louis Martin (1823-1894) i Marie- Zélie Guérin (1831-1877) drugi su bračni par u povijesti katoličke Crkve koji su zajedno proglašeni blaženima. Uostalom, oni su prvi roditelji jedne svetice koji su proglašeni blaženicima. Nisu proglašeni zato, jer su imali kćer sveticu Sv. Malu Tereziju, nego zato što su živjeli svetim životom. Obadvoje su osjećali redovnički poziv. Marie-Zélie u ostvarenju njezinoga redovničkog zvanja spriječilo njezino slabo zdravlje, dok se je od Louisa koji je želio postati augustinac, tražilo da prije stupanja u samostan, nauči latinski jezik. No, za vrijeme učenja latinskoga spriječila ga je bolest. Upoznali su se 1858. godine, a nakon samo tri mjeseca i vjenčali. Željeli su u braku ostvariti nešto od redovničkog života. Tako su bili odlučili živjeti u djevičanskom braku, uzdržavanjem od spolnih odnosa. No, od toga su na preporuku svoga ispovjednika odustali.

Marija Simma: Moji doživljaji s dušama u čistilištu

Marija Simma (Sonntag 1915. – Sonntag 2004.) je austrijska mističarka koja je imala viđenja o dušama iz čistilišta. Ovdje iznosimo neke detalje njezinog svjedočanstva koje je objavljeno u istoimenoj knjizi biblioteke ''Duh i Voda''.
Prijevod: Fra Josip Marcelić
Još od djetinjstva imala sam veliku ljubav prema dušama čistilišta. I moja majka se mnogo oslanjala na njih i savjetovala nam uvijek iznova: ''Kada imate neko važno pitanje, obratite se dušama čistilišta jer su one najzahvalniji pomoćnici''. Godine 1940. došla mi je prva duša iz čistilišta. Probudila sam se noću jer sam čula kako netko hoda u mojoj sobi amo tamo. ..Tada sam u svojoj sobi zapazila nekog stranog čovjeka koji je lagano šetao amo tamo. ''Tko si ti?'', zapitala sam ga i, kada nisam dobila nikakva odgovora, skočila sam iz kreveta i htjela sam ga uhvatiti. Ali sam uhvatila zrak, i više nije bilo ničega. Vratila sam se u krevet i opet sam ga vidjela i čula kako šeće amo tamo. Sada sam budna, mislila sam, vidim i čujem toga čovjeka; zašto ga ne mogu uhvatiti? Koš jedanput sam ustala, lagano sam se uputila prema njemu i htjela ga uhvatiti, ali sam opet uhvatila prazninu. Jednostavno više nije bilo ništa tu. Sada sam se osjećala donekle neugodno. Legla sam u krevet. Bilo je oko četiri sata ujutro. On se više nije vratio, ali ja nisam mogla zaspati. ''Ako se opet nešto slično dogodi'', kratko me poučio svećenik, nemoj pitati ''Tko si ti?'' nego zapitaj: ''Što želiš od mene?''. Sljedeće noći opet je došao. Bio je to isti čovjek kao i prošle noći. Zapitala sam ga: ''Što hoćeš od mene?'' On mi je odgovorio: ''Daj da se za mene izreknu tri svete mise i bit ću oslobođen!'' …Od 1940. do 1953. godine dolazile su mi duše čistilišta, većinom u studenom. …Konačno su me duše čistilišta zamolile da za njih trpim….

Arški župnik Sv. Ivan Marija Vianney 
Priredio: Francisko Pavljuk
Sveti Ivan Marija Vianney rodio se 8. svibnja 1786. godine u Francuskoj, u mjestu Dardillyju. Bilo je to upravo uoči Francuske revolucije. Tako je Ivan bio svjedok te zloglasne revolucije i njezine strahovlade. Svećenici koji su ostali vjerni Crkvi i katoličkoj vjeri, i zato bezbožničkoj vlasti nisu položili prisegu na revolucionarni ustav, morali su pred progoniteljima bježati i skrivati se. Redovnice, preobučene u građansko odijelo, djecu su poučavale u vjeronauku potajno noću. Tako je bilo i s Ivanom. Tajno se ispovijedio u roditeljskoj kući, a svetu pričest je primio u jednom štaglju.
Pobožni i učeni svećenik Balley, koji je bio pred revolucionarima pobjegao iz Pariza, došao je za župnika u Ivanovo susjedno selo Ecully. On je Ivana uzeo k sebi u župni dvor i spremao ga za svećenika. Želju svog srca Ivan povjerava svojoj majci, odmah je rekao zašto želi postati svećenik: "Kad bih bio svećenik, osvojio bih mnogo duša." Majka mu je plakala od radosti, dok oca nije bilo jednostavno pridobiti da mu da dopuštenje.  Ivan je bio netalentiran za školu i samo zahvaljujući uglednom župniku Balleyu, primljen je u sjemenište, a potom i u veliko sjemenište u Lyon. Uz velike teškoće konačno je zaređen za svećenika 1815. godine. Sretnom mladom svećeniku sreća se nasmiješila jer je imenovan kapelanom svojem dobročinitelju župniku Balleyu. Već 1818. godine imenovan je župnikom u malom mjestu Arsu. Za stanovnike tog mjesta rekao je jedan župnik da se osim krštenja ni u čemu ne razlikuju od životinja. A generalni vikar mu je prilikom imenovanja rekao: "U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu, ali ćete je vi u nju unijeti".