Duhovnost

Didaché  - Nauk dvanaest apostola

Didaché je moralno-katehetski priručnik s kraja 1. st. Ovo djelo je otkrio 1873. nikomedijski metropolit Bryennios u Carigradu u jednom grčkom kodeksu napisanom 1056. (sad se čuva u Jeruzalemu) i prvi put objavljeno 1883. Prema objavljenom izdanju naslov glasi “Uputa Gospodinova narodima po dvanaestorici apostola”, ali se čini da je izvorni naslov Upute apostolske. (Didaché = pouka = didach ): Doctrina Apostolorum ili pak najvjerojatnije u pluralu didacai. Vrlo popularna knjiga koja je služila kao katekizam, liturgijski i duhovno-moralni vademecum. Premda je kratki sažetak kršćanskog nauka, u sebi je veliki skup normi koje nude značajnu sliku kršćanskog života u 2. stoljeću. Po stilu sliči kršćanskim konstitucijama iz kasnijih stoljeća. Kao sažetak katoličkog nauka donosi sadržaje koje moraju poznavati katekumeni prije nego pristupe krštenju: moralne, liturgijske i disciplinske upute. To je prva velika zbirka crkvenih zakona koja je od velikog značaja za upoznavanje liturgijskog života u prvom razdoblju: katekumenat, krštenje, euharistija.
Razdoblje nastankaPovijesni ambijent koji se u njemu odražava su posljednja desetljeća 1. stoljeća. Većina misli da je napisano između 80. i 100. godine (nema citata sinoptičkih Evanđelja), premda ima onih koji ga datiraju sve do 50., kao i onih koji ga datiraju i kasnije. Tako neki misle da ovisi o Barnabinoj poslanici i da je stoga kasnije napisano (između 130. i 150.). Na temelju židovskog ambijenta koji se u njemu iščitava, najvjerojatnije je napisan koncem prvoga stoljeća. U njemu se razaznaje sirijski ambijent, pa se pretpostavlja da mu je autor neki judeokršćanin iz sirijskog područja. (Više: Patrologija.com)

Fra Zvjezdan Linić, OFM
''Sakrament prisutnosti''
 
    Ljudi se susreću, razgovaraju, borave pod istim krovom, žive skupa. Ipak se događa da se međusobno ne poznaju, da se ne čuju kako treba, da su takvi odnosi površni pa umjesto da hrane čovjeka koji je upućen na drugoga, oni ga ranjavaju i ostavljaju praznim. Čovjek može često doživjeti da ga sugovornik ne sluša, da ga površno čuje, da ga nije razumio i da nastanu nesporazumi i svađe. To je znak da ljudi ne znaju uvijek biti kvalitetno prisutni jedni drugima. Oni mogu biti fizički nekome blizu, a da im je srce daleko, da su mislima negdje drugdje. To je muka koja proizlazi iz tajne ljudske naravi koja nije samo tjelesna nego i duhovna.             Čovjek može biti nažalost tijelom na jednom mjestu a da je duhom, mislima i čežnjama negdje drugdje. To je kriza međuljudske prisutnosti.
Bog prisutni
            Kod Boga nije tako. U Starom zavjetu Bog se objavio Mojsiju na brdu Sinaj i otkrio mu svoje ime. Hebrejska riječ''Jahve'' znači zapravo ''Onaj koji jest'', ali se može shvatiti i u bogatijem sadržaju: onaj koji svemu daje da bude, onaj koji je život u sebi i daje svemu život. U konačnici to zapravo znači: Onaj koji je s nama, sa svojim narodom. Proroci će prereći to ime u ''Emanuel'', što znači ''Bog s nama''. I Bog se doista tako i otkrio svome narodu. On je čuo vapaj svoga naroda, bdio je nad svojim narodom, vodio ga pustinjom i u znakovima stupa od oblaka danju i stupa od ognja noću neprestano bio sa svojim narodom. Bog je prisutan u njihovu životu. Na to se na određen način Bog i zakleo kad je obećao svome narodu da će mu biti Bog, a narod treba biti njemu vjerni narod. Tijekom povijesti Božji je narod bio uvijek osjetljiv na to Božje obećanje prisutnosti i osjetili su to po brojnim znacima i čudesima da je to Bog vjerni.

p. Mijo Nikić, DI: ''Prave i lažne slike Boga''
Čovjek je biće koje vjeruje, homo religiosus. Ali, različito vjeruje i ima različite slike o Bogu. Često puta se pokaže da djeca religiozno aktivnih roditelja, ukoliko je to plod prikrivene tjeskobe pred Bogom, bježe od Boga, dok djeca nereligioznih roditelja traže Boga. Važno je da kod roditelja i odgojitelja bude ispravan odnos svijesti i podsvijesti. Razlikujemo primljene slike i doživljene predodžbe o Bogu. Primljena slika može biti iskrivljena, magijska ili sekularizirana. Do loše slike Boga dolazi kad se Bogu prilazilo kao dalekom idealu kojemu se na praktičan način nemoguće približiti. C.G. Jung je došao do zaključka da se u pozadini neurotizirane slike o Bogu nalazi manjak živog kontakta između svjesne slike Boga i podsvjesnog arhetipa Boga.

TRAŽITI BOŽJU VOLJU
fra Ljubo Kurtović, Glasnik mira, broj 6/2007.
     Mi smo u sakramentu krštenja i krizme primili Duha Svetoga. Ipak se čini da su oko nas prisutni svi drugi duhovi, samo ne Duh Sveti. Zbog toga je Gospin majčinski poziv ozbiljan, itekako potreban svakom srcu, obitelji i ovome svijetu.