OBAVIJEST: Web sjedište prudencija.hr od 15.03.2020 je preseljeno na adresu benediktova-opcija.org.

Filozofija

Michel Lacroix o New ageu

Michel Lacroix: Novo doba i zapadna kultura – nepobjediva suprotnost
Recimo glasno: novo doba oprečno je svjetonazoru građenom dva i pol tisućljeća pod utjecajem Grčke, Rima, židovstva i kršćanstva, i koji se razvijao u modernom ozračju humanizma i racionalizma.
Pokušajmo ukratko izdvojiti te glavne razlike. Svi oni koje su privukle ideje novoga doba odredit će se svjesno. Svakako će znati da izbor novog doba podrazumijeva potpun raskid s tradicijom koja ih je oblikovala. Prihvatiti ideologiju novoga doba znači otrgnuti se od svojih kulturnih korijena.
Koje su bitne značajke zapadnog svjetonazora? U središtu naše kulture je čovjek svjestan svoje individualnosti i svoje konačnosti. Taj duboki osjećaj individualnosti uglavnom duguje pronalasku monoteističke religije. Poimajući postojanje transcendentnog Boga, jedinog i osobnog, čovjek je istodobno otkrio da je i on osoba. U doživljaju povezanosti s tim osobnim Bogom (o kojemu priča Biblija), zapodijevajući s njim dijalog, prolazeći kroz iskušenja drugosti i odvajanja, osjećajući svu udaljenost koja ga od njega dijeli, zapadni čovjek je stvorio, ne bez drama i nemira, svoj vlastiti položaj individuuma. Povezanost s tim osobnim Bogom uvelike je odgojila zapadni svijet. Otada nas osjećaj odvojenosti nikada nije napustio i proširio se na sve. On je obilježio naš mentalni svijet. Stvoren od drugosti, zapadni je čovjek morao naučiti s njom neprekidno živjeti.

Kierkegaard o estetičkom i etičkom izboru

Søren Kierkegaard: Estetski i etički izbor
“Život je proigrao samo onaj koji nije postao svjestan sebe kao duha, niti toga da stoji pred Bogom.”, riječi su danskog pisca i filozofa Sørena Kierkegaarda (Kopenhagen, 1813. – Kopenhagen, 1855.) koji je upozoravao da svaki pojedini čovjek mora pronaći svoj put ka Bogu. U 19. je stoljeću gotovo zaboravljen, a danas je prepoznat kao prvi filozof egzistencije. Utjecao je i na književnost: posebno na Ibsena, Strindberga, Rilkea i druge. Tijekom studija teologije, uz koji se iznimno mnogo bavi i filozofijom, književnošću i poviješću, Kierkegaard proživljava sveopću životnu krizu, zanemaruje studij i vjeru i predaje se raspuštenu životu. Godine 1838. doživljava obraćenje, nastavlja studij, te 1840. godine brani doktorsku disertaciju pod naslovom O pojmu ironije. Nedugo potom počeo je njegov stvaralački rad, te je u nekoliko godina napisao brojna djela, većinu objavivši pod pseudonimima, ''Strah i drhtanje'', ''Ponavljanje'', ''Pojam strepnje'', ''Filozofske mrvice'', ''Stadiji na životnom putu'', ''Vježbanje u kršćanstvu'' i dr. Okrenutost čovjeku i njegovoj egzistenciji glavna je karakteristika njegovih djela, te se stoga s pravom smatra začetnikom egzistencijalističkoga filozofskog pravca.

Toma Akvinski-Pet putova

Toma Akvinski: Pet putova dokazivanja da Bog postoji
Toma Akvinski (1227-1274), talijanski je dominikanac i najčuveniji kršćanski teolog, učitelj Katoličke crkve, a tomizam je kasnije priznat i službenim crkvenim učenjem. Glavna su mu djela"Summa theologiae" i "Summa contra Gentiles".
Toma smatra Aristotela vrhuncem znanja kad je u pitanju spoznaja prirode (iz poštovanja titulira ga nazivom Filozof), dok nam o pitanjima o natprirodnim stvarima govori Objava. Tomina je osnovna nakana Aristotelovu filozofiju prilagoditi kako bi ona bila što primjerenija zahtjevima koji su pred nju postavljeni – objasniti i poduprijeti objavljenu Istinu.
Nakon što je talijanski franjevac Bonaventura proglasio neprikosnovenu nadmoć vjere nad razumom, a Albert Veliki, njemački dominikanac, promovirao učenje o dvostrukoj istini, odvojivši filozofiju (koja se bazira na logičkom izvodu) od teologije (koja se bazira na Objavi), Toma obnavlja jedinstvo uma i vjere. Istina je samo jedna – istina uma ne može proturječiti istini Objave. Um je,međutim, podređen vjeri - on joj služi braneći i dokazujući dogme kršćanstva, ali ne može pokriti cijelo područje vjere. Upravo u tome vjera ima i svoje opravdanje - u tome što Objava prekoračuje granice uma.
Teologija kao znanost o nužnom bitku Boga nadređena je filozofiji kao znanosti o konačnom bitku stvorenih stvari. Kod stvorenih stvari razlikujemo njihovu bit, esenciju (koja se očituje kao hilemorfičko jedinstvo*) od njihove egzistencije. Sve stvoreno moguće je, dakle, zamisliti, a da ono istovremeno ne bude. Riječ je o tzv. konačnom (slučajnom) bitku. Stvorenim stvarima egzistencija mora doći izvana – od Boga – jedinog nužnog bića, bića čija je egzistencija sastavni dio esencije.

Pascal Bruckner: Babilonska vrtoglavica

Pascal Bruckner: BABILONSKA VRTOGLAVICA
Pascal Bruckner (1948.) jedan je od najcjenjenijih francuskih književnika. Za ''Napast nedužnosti'' 1995. godine dobio je nagradu Medicis, a 1997. godine za ''Kradljivce ljepote'' nagradu Renaudot. Nakon slikovnice ''Upomoć'', ''Djed Božićnjak se vraća'', nagrađenog djela ''Bijeda blagostanja'' i romana ''Ljubav prema bližnjemu'', esej ''Babilonska vrtoglavica'' objavljen je 1994. godine. Ovdje donosimo dio tog eseja jer je aktualan, posebno što kritički govori o nametnutom kozmopolitizmu, prekrajanju granica i fetišizmu Unije za koju često političari kažu ''da nema alternative''.
''Budi mi brat ili ću te ubiti'', govorio je Rivarol rezimirajući jednom rečenicom duh Terora. Svi budite braća ili ćete biti diskvalificirani, proglašava nova kozmopolitska doktrina. Jedini dostojni čovječanstva bit će narodi koji rade na tome da nestanu u jednoj široj uniji; ostali, kojima je stalo da se ističu, izdvajaju, zavrijedit će jedino ime divljakâ, plemenâ. Budućnost poprima lik strašnog ultimatuma: 'Udruživanje ili barbarstvo' (Edgar Morin).

Peter L. Berger o relativizmu

Peter L. Berger: ''I relativisti su antimoderni''
 
Poznati američki sociolog Peter L. Berger je 2010. godine dobio  «Lucas nagradu» koju dodjeljuje Sveučilište u Tubingenu. Pritom je održao predavanje pod naslovom «Dijalog među religijskim tradicijama u doba relativnosti». Radi se o vrlom zanimljivom predavanju koje baca svjetlo za razumijevanje modernoga doba te na ulogu dijaloga među religijama. Berger zastupa danas već opće prihvaćenu tezu da je današnje vrijeme s obzirom na pitanje religije vrijeme relativnosti, a ne sekularizacije.
Naime, teza o sekularizaciji polazila je od tvrdnje da će razvojem moderniteta religija malo pomalo nestajati te u konačnici u potpunosti iščeznuti iz svijesti današnjega čovjeka i društva. No, pokazalo se upravo suprotno. Religija ne samo da nije nestala, nego se s pravom može govoriti o pravom preporodu religije. Stoga Berger zaključuje da je teza o sekularizaciji neodrživa. Danas su religije prije svega pogođene relativnošću (pluralnošću), a ne toliko sekularizacijom. Berger je mišljenja da relativnost izriče činjenicu da danas ne postoji gotovo nijedno religijsko područje na svijetu koje ne bi bilo u dodiru s drugom religijom. To znači da nijedna religija danas nije sama po sebi razumljiva i tradicionalno prihvaćena. Od članova određene religijske tradicije, naspram najrazličitijih religijskih ponuda, očekuje se sada osobna odluka da pripadaju toj istoj tradiciji. Naš pisac upravo tu činjenicu «osobne odluke» drži pozitivnom u vremenu relativnosti. Moderni vjernik teško još može biti vjernik bez «osobne odluke». U tom smislu Berger je mišljenja da vjernici ne trebaju živjeti bojažljivo i nesigurno u doba sveopće relativnosti. Ni katolici ne trebaju krizu Crkve pripisivati tobožnoj protestantizaciji (neopravdana optužba protestantizma od određenih katolika), nego jednostavno duhu relativnosti koji danas prožima sve pore osobnoga i društvenoga života. Naprotiv, svi su vjernici danas pozvani da bez straha i malodušnosti osobnije i odlučnije pripadaju određenoj religijskoj tradiciji.

Stranice

Pretplati se na RSS - Filozofija