Filozofija

Michel Lacroix: Novo doba i zapadna kultura – nepobjediva suprotnost
Recimo glasno: novo doba oprečno je svjetonazoru građenom dva i pol tisućljeća pod utjecajem Grčke, Rima, židovstva i kršćanstva, i koji se razvijao u modernom ozračju humanizma i racionalizma.
Pokušajmo ukratko izdvojiti te glavne razlike. Svi oni koje su privukle ideje novoga doba odredit će se svjesno. Svakako će znati da izbor novog doba podrazumijeva potpun raskid s tradicijom koja ih je oblikovala. Prihvatiti ideologiju novoga doba znači otrgnuti se od svojih kulturnih korijena.
Koje su bitne značajke zapadnog svjetonazora? U središtu naše kulture je čovjek svjestan svoje individualnosti i svoje konačnosti. Taj duboki osjećaj individualnosti uglavnom duguje pronalasku monoteističke religije. Poimajući postojanje transcendentnog Boga, jedinog i osobnog, čovjek je istodobno otkrio da je i on osoba. U doživljaju povezanosti s tim osobnim Bogom (o kojemu priča Biblija), zapodijevajući s njim dijalog, prolazeći kroz iskušenja drugosti i odvajanja, osjećajući svu udaljenost koja ga od njega dijeli, zapadni čovjek je stvorio, ne bez drama i nemira, svoj vlastiti položaj individuuma. Povezanost s tim osobnim Bogom uvelike je odgojila zapadni svijet. Otada nas osjećaj odvojenosti nikada nije napustio i proširio se na sve. On je obilježio naš mentalni svijet. Stvoren od drugosti, zapadni je čovjek morao naučiti s njom neprekidno živjeti.

Søren Kierkegaard: Estetski i etički izbor
“Život je proigrao samo onaj koji nije postao svjestan sebe kao duha, niti toga da stoji pred Bogom.”, riječi su danskog pisca i filozofa Sørena Kierkegaarda (Kopenhagen, 1813. – Kopenhagen, 1855.) koji je upozoravao da svaki pojedini čovjek mora pronaći svoj put ka Bogu. U 19. je stoljeću gotovo zaboravljen, a danas je prepoznat kao prvi filozof egzistencije. Utjecao je i na književnost: posebno na Ibsena, Strindberga, Rilkea i druge. Tijekom studija teologije, uz koji se iznimno mnogo bavi i filozofijom, književnošću i poviješću, Kierkegaard proživljava sveopću životnu krizu, zanemaruje studij i vjeru i predaje se raspuštenu životu. Godine 1838. doživljava obraćenje, nastavlja studij, te 1840. godine brani doktorsku disertaciju pod naslovom O pojmu ironije. Nedugo potom počeo je njegov stvaralački rad, te je u nekoliko godina napisao brojna djela, većinu objavivši pod pseudonimima, ''Strah i drhtanje'', ''Ponavljanje'', ''Pojam strepnje'', ''Filozofske mrvice'', ''Stadiji na životnom putu'', ''Vježbanje u kršćanstvu'' i dr. Okrenutost čovjeku i njegovoj egzistenciji glavna je karakteristika njegovih djela, te se stoga s pravom smatra začetnikom egzistencijalističkoga filozofskog pravca.

Peter L. Berger: ''I relativisti su antimoderni''
 
Poznati američki sociolog Peter L. Berger je 2010. godine dobio  «Lucas nagradu» koju dodjeljuje Sveučilište u Tubingenu. Pritom je održao predavanje pod naslovom «Dijalog među religijskim tradicijama u doba relativnosti». Radi se o vrlom zanimljivom predavanju koje baca svjetlo za razumijevanje modernoga doba te na ulogu dijaloga među religijama. Berger zastupa danas već opće prihvaćenu tezu da je današnje vrijeme s obzirom na pitanje religije vrijeme relativnosti, a ne sekularizacije.
Naime, teza o sekularizaciji polazila je od tvrdnje da će razvojem moderniteta religija malo pomalo nestajati te u konačnici u potpunosti iščeznuti iz svijesti današnjega čovjeka i društva. No, pokazalo se upravo suprotno. Religija ne samo da nije nestala, nego se s pravom može govoriti o pravom preporodu religije. Stoga Berger zaključuje da je teza o sekularizaciji neodrživa. Danas su religije prije svega pogođene relativnošću (pluralnošću), a ne toliko sekularizacijom. Berger je mišljenja da relativnost izriče činjenicu da danas ne postoji gotovo nijedno religijsko područje na svijetu koje ne bi bilo u dodiru s drugom religijom. To znači da nijedna religija danas nije sama po sebi razumljiva i tradicionalno prihvaćena. Od članova određene religijske tradicije, naspram najrazličitijih religijskih ponuda, očekuje se sada osobna odluka da pripadaju toj istoj tradiciji. Naš pisac upravo tu činjenicu «osobne odluke» drži pozitivnom u vremenu relativnosti. Moderni vjernik teško još može biti vjernik bez «osobne odluke». U tom smislu Berger je mišljenja da vjernici ne trebaju živjeti bojažljivo i nesigurno u doba sveopće relativnosti. Ni katolici ne trebaju krizu Crkve pripisivati tobožnoj protestantizaciji (neopravdana optužba protestantizma od određenih katolika), nego jednostavno duhu relativnosti koji danas prožima sve pore osobnoga i društvenoga života. Naprotiv, svi su vjernici danas pozvani da bez straha i malodušnosti osobnije i odlučnije pripadaju određenoj religijskoj tradiciji.

Karl Jaspers: Duhovna situacija vremena

Karl Jaspers (Oldenburg, 23. veljače 1883. - Basel, 26. veljače 1969.) u svojoj filozofiji egzistencije osobito naglašava brigu za integritet ljudske ličnosti. Kad je objavljena njegova knjiga ''Duhovna situacija vremena'' nitko nije ni slutio koliko će se toga u njoj napisano obistiniti. Pisana prije Drugog svjetskog rata (1931.), ova knjiga nam otkriva mnogo više od anticipacije totalitarizma. Riječ je o egzistencijalno-ontološkoj analizi masovnog poretka, države, metode političkog djelovanja, odgoja i obrazovanja u situaciji propasti duha. Jaspers govori o sutonu zapadne civilizacije čije posljedice i danas itekako osjećamo unatoč novim društvenim previranjima i stalnim pokušajima da se nađe neko novo rješenje za izlazak iz krize. Stoga ćemo se ovdje ukratko osvrnuti na nekoliko najvažnijih misli iz Jaspersova djela kao poticaj za daljnja promišljanja…
Masovni poredak karakterizira racionalizacija i mehanizacija života koja pojedinačni život uvlači u svoj vrtlog do gubitka njegovog samobitka. Masa, piše Jaspers, nije tek puka gomila pojedinaca u društvu nego predstavlja cjelokupnost čovjeka raščlanjena u aparat poretka opstanka određujući sva njegova očitovanja i bitak u svijetu. Između tehničkog poretka mase i svijeta samobitka vlada napetost. Čovjek se osjeća ugrožen omasovljenjem, a taj proces dovodi do stvaranja poželjnog tipa ljudi. Upregnuti se u aparat masovnog poretka znači podložiti se tuđoj volji. Kad je pojedinac izgubljen u masi lišava se svojega samobitka, pa ako i hoće, više ne može preuzeti odgovornost jer u takvoj situaciji odgovorni su svi ili nitko. Masovni opstanak teži totalizaciji i apsolutizaciji pozivajući se na utopiju sreće najvećeg broja ljudi. Tu se duh javlja kao sredstvo totalne mobilizacije, a gospodarska i politička kriza zapravo su samo posljedice najradikalnije krize duha.