OBAVIJEST: Web sjedište prudencija.hr od 15.03.2020 je preseljeno na adresu benediktova-opcija.org.

Fokus

SESTRE KĆERI SRCA ISUSOVA

KONTEMPLATIVNO – KLAUZURNA REDOVNIČKA ZAJEDNICA
SESTRE KĆERI SRCA ISUSOVA
U BJELINI KLANJATI SE ISUSU U PRESVETOM OLTARSKOM SAKRAMENTU
Blažena Marija od Isusa – Utemeljiteljica sestara Kćeri Srca Isusova
Maria Deluil – Martiny (Marija od Isusa) rodila se u Marseilleu (Francuska) 28. svibnja 1841. godine. Bila je odgajana od oca Paula i majke Anaide de Solliers koji su bili kršćanskog svjetonazora. Sestra njezine majke bila je poštovana Anne – Madeleine Remuzat, redovnica. U takvom ozračju izgledalo je da je to dijete određeno da postane jedna od najvjernijih službenica Srca Isusova. Dokaz ranog dozrijevanja dala je već u ranim godinama života, po svojoj pobožnosti, po svojoj energiji, velikoj kvaliteti duha i srca. U 17-toj godini, nakon duhovnih vježbi, zapisuje u svoj dnevnik: «Da, moj Bože, ja vjerujem, ja vjerujem! Daj da trpim, ali da se spasim». Odlazi u Ars da bi se posavjetovala sa svetim Ivanom Arškim o svom pozivu. U 23. –oj godini postaje gorljiva pobornica i širiteljica Počasne straže Presvetoga Srca Isusova.  U studenom 1868. godine, prvoga četvrtka u mjesecu, neopozivo se posvećuje Bogu i svoj čin posvete potpisuje kao: Marija od Isusa –Kći Srca Isusova. 27. veljače 1868., po savjetu svoga duhovnika, oca Calagea DI, stvara plan budućega Djela. U mjesecu rujnu 1872. god. odlazi u Belgiju da bi se susrela sa kardinalom Dechampsom koji želi i podupire Djelo zadovoljštine. «Upravo sam vidio Tereziju Avilsku našega stoljeća» - kaže nakon toga prvoga susreta. 20. lipnja 1873., na blagdan Srca Isusova, osnovana je Kongregacija Kćeri Srca Isusova u Berchemu, u Anversu, i započinje službu klanjanja Presvetom. 22. kolovoza 1878., majka Marija od Isusa polaže vječne zavjete: «Darovala sam sve, ostaje mi samo On …». 24. lipnja 1879. osnivateljica otvara u La Servianne, u obiteljskoj kući blizu Marseillea, treći samostan svoje kongregacije. Ondje 27. veljače 1884. pada pogođena hicem samostanskog vrtlara, anarhiste. «Opraštam mu … za Djelo», njezine su posljednje riječi. Njezina je žrtva oplodila mladu kongregaciju koja se, očito štićena Providnošću, raširila u različite europske zemlje. 22. listopada 1989. papa Ivan Pavao II. proglasio je Majku Mariju od Isusa blaženom. Prilikom pregleda njezinih posmrtnih ostataka ustanovljeno je da je njezino tijelo «očuvano». Časni posmrtni ostaci Blažene Marije od Isusa počivaju u staklenu lijesu, u bazilici Srca Isusova u Berchemu u Belgiji.
«Lik Marije od Isusa zaslužuje da se časti i želim da razmišljate o poruci njezinih duhovnih zapisa i o osnivanju njezine redovničke ustanove. Privrženost Marije od Isusa Euharistija uzorna je; ona je shvatila u dubini žrtvu koju je Krist sam prinio Ocu za spas svijeta». 
 Papa Ivan Pavao II. (hodočasnicima 23. 10. 1989.)

ŽIVOT ZAJEDNICE
Život bijelih redovnica sa škapularom obilježenim s dva srca odvija se u samostanu gdje se izmjenjuje molitva i rad. Molitva je rad, a rad je molitva. Zajednica prakticira liturgijsku i osobnu molitvu, klanjanje Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu, povezana je cijelom Crkvom u prisutnosti Gospodinovoj. U ime Crkve i za Crkvu ona prinosi Bogu svoju žrtvu hvale. Svojim molitvama žele obuhvatiti cijelo čovječanstvo, za njega mole Božje milosrđe. Formacija mladih djevojaka započinje ulaskom u zajednicu i traje nekoliko mjeseci postulata. Nakon postulata dobiva bijelo redovničko odijelo i ulazi u novicijat, a nakon novicijata polažu se privremeni a poslije vječni zavjeti. Pod vodstvom poglavarice svaka redovnica već od svojega ulaska u Družbu razvija darove koje joj je Bog dao ali radi i druge poslove koje iziskuje svagdanji život. Po poslu redovnica sudjeluje u stvaralačkom radu Božjemu. Svi darovi stavljeni su u službu braće i sestara. Sestre žive po prilagođenom pravilu Sv. Ignacija koji je i utemeljitelj Družbe Isusove.  Nose bijelo redovničko odijelo sa bijelim škapularom s dvama srcima, koji obilježavaju Srce Isusovo i Marijino. Polazeći od Antwerpena sestre su do sada izgradile sedam samostana po svijetu i to u Belgiji, Italiji gdje djeluju u Rimu i Veneciji, Austriji, Švicarskoj, Francuskoj i sada u Hrvatskoj u Lasinji. Ukupno u spomenutim samostanima živi, moli i radi oko 50 redovnica.

JEDAN DAN U ZAJEDNICI
Buđenje u 5 sati; Molitva 5.45; Sv. Misa; Iz Božanskog časoslova mole Jutarnju molitvu; Doručak u 7 sati; Rad; Treći čas u 9 sati; Rad; Božanski časoslov o podne – srednji čas (Šesti čas) u 11.40; Ručak – popodne; Slobodno vrijeme od 13 sati; Duhovno štivo u 14 sati; Rad; Krunica 16.30; Blagoslov s Presvetim Sakramentom; Časoslov – Večernja; Rad; Čitanje u 18.30; Slijedi večera; Rekreacija do 20 sati; Završni dio Božanskog časoslova (Povečerje) u 20.30; Velika šutnja.

DUHOVNA PRATNJA SVEĆENICIMA
Srce velikog svećenika Isusa, preko divne duše Marije Deluil Martiny (Bl. Marije od Isusa) udostojalo se Crkvi dati ove bijele redovnice koje svećenički rad žele učiniti što plodnijim. Samo dragi Bog zna njihova velika djela u Crkvi. Pred njima su i dalje iste zadaće, borba za proširenje Kraljevstva Božjega, zato one mole: za misionare i misionarke, molitvama to postaju i one. Mole za svećenike u državama gdje imaju samostane ali i za svećenike cijeloga svijeta. Posebno su im na srcima osamljeni svećenici i oni koji su na putu izgubljenja. Samo Gospodin zna koliko im svećenici i redovnice duguju zahvalnost što su danas Bogu posvećene osobe. Skrivene ali po molitvi i sjedinjenju sa Isusom veoma su jake. One nisu smetnule s uma i milijarde duša koje ne poznaju Isusa. Mole da Mu se otvori put do mnogo srdaca. Nije li to uzvišeno poslanje Kćeri Srca Isusova.

SAMOSTAN U HRVATSKOJ
To je ljubav Božjeg Srca da u ovo vrijeme ove redovnice dolaze u dragu nam Hrvatsku. Već II. Vatikanski Sabor naglašava da je posvećeni život – redovništvo osobiti način svjedočenja življenog Evanđelja. U ovo naše vrijeme koje žeđa i gladuje za živim Bogom, a to je znak vremena, upravo se jedna takva kontemplativna zajednica odlučila doći u našu Domovinu – u župu Lasinja. Svojim svakodnevnim predanjem Bogu, osobito u sv. Euharistiji, daruju sebe za tolike potrebe našega naroda. Stoga je već u tijeku II. svjetskog rata Blaženi Alojzije Stepinac želio baš tu kontemplativnu kongregaciju «Kćeri Srca Isusova» imati u svojoj Nadbiskupiji. Želio je da pred Presvetim Oltarskim Sakramentom  sestre mole za plodan svećenički rad, obraćenje grešnika i tolike druge potrebe. No, to se nije ostvarilo zbog ratnih neprilika. Zasigurno je da je Bl. Alojzije to sada čini svojim zagovorom s neba. Što nije učinjeno za njegova života, učinjeno je sada. Usuđujem se reći da je znak i dar Božje Providnosti da ova Kongregacija dolazi u župu Lasinja, koja je u ratu osobito pretrpjela velike žrtve, ali hrabro ostala ovdje s pouzdanjem u Boga, o čemu i danas svjedoči vjerni život vjernika. Župa Lasinja je 30 km udaljena od Zagreba i Kongregacija «Kćeri Srca Isusova» prilično je zaživjela u njoj. Samostan je sagrađena za 25 redovnica. U sklopu samostana sagrađena je crkva Srca Isusova. Jedan njezin dio je samo za sestre, gdje se one svaki dan klanjaju Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu, a drugi dio za vjernike koji s njima žele moliti. Ponekad se organiziraju i noćna klanjanja – bdijenja. Kako bi i vjernici laici živjeli duhovnost Družbe, uz sestre, u čitavom svijetu ima oko 260 tisuća vanjskih članova «Udruženje Duše žrtve». Među njima su bile tolike duše dubokog predanja Isusu, a među prvima sv. Papa Pio X., kao i druge Pape, biskupi, kardinali i svećenici, te mučenik fra Maksimilijan Kolbe (franjevac – konventualac), Isusov mali brat Karlo (Charles de Foucauld) i vjerni naš svjedok vjere i mučenik Bl. Alojzije Stepinac. Ti vanjski članovi kroz svakodnevni život u molitvi sjedinjuju se s Isusom i plodovima Njegove Otkupiteljske žrtve na Križu za spas čitavog svijeta. Tu je i «Počasna straža», koja ima cilj sat klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu za tolike potrebe sveopće i naše Crkve. Zar to nije dar Božji da upravo takva zajednica kontemplativnog života dolazi u našu Domovinu? Stoga Vas pozivamo da molitvama podržimo da ova Duhovna zajednica zaživi kod nas. Molimo da Gospodin pozove djevojke iz naših župa, iz naše Crkve u ovu Družbu, u koju mogu ući, posebnim dogovorom, i udovice čestitog života. Blažena Marija od Isusa željela je da sav svijet sazna o velikoj ljubavi Isusa Krista prema nama. Iz njezinih spisa izbijaju čar i čežnja da njezine Kćeri, redovnici i redovnice drugih Instituta te laici svih staleža što više upoznaju otkupiteljsku ljubav Isusa Krista. Majka Marija od Isusa želi da nemirne duše nađu mir. One koji su u tami da nađu svjetlo, koji su klonuli da kod Njega dobiju snagu, želi da što više duša nađe IZVOR ŽIVE VODE, da se nađu duše žrtve koje će kao kvasac dobra svojom tihom molitvom, žrtvom, radom i životom sijati dobrotu ovom materijalističkom društvu.
HRVATICE U DRUŽBI SESTARA KĆERI SRCA ISUSOVA
Sestre su u Lasinju prošle godine došle zaslugom tamošnjega župnika vlč. Stjepana Bradice, kojega su sestre upoznale u svojoj generalnoj kući u Rimu i koji se zauzeo njihov dolazak u Hrvatsku. Neki su ovaj samostan nazvali i bijeli Karmel. Ove bijele redovnice obilježene sa dva srca Isusa i Marije, svaki dan pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom mole za naš napaćeni hrvatski narod, hrvatsku mladež, za svećenike, redovnike, redovnice … Molimo Isusa da ovaj u nas novi samostan bude ispunjen bijelim redovnicama koje će težiti za svetošću.  U samostanu u Lasinji danas živi, moli i radi osam sestara. Jedna sestra je iz Švicarske koja vrši i službu poglavarice samostana, dvije sestre su iz Bugarske, jedna iz Slovenije, jedna iz Italije te tri Hrvatice.
Od Hrvatica jedna je sestra sa privremenim zavjetima, s. Emanuela od Bezgrešne iz Velike Gorice, koja je i prva Hrvatica u ovoj Družbi, te jedna novakinja iz Zadra i jedna kandidatica je trenutno iz Rijeke.

MISLI BLAŽENE MARIJE OD ISUSA
Euharistija, neprestana žrtva Vječnog Svećenika i velike žrtve, mora biti Sunce, središte djela.
Isus želi hvaliti (slaviti) Oca svim ustima. Slaviti ga svim bićima. Zadovoljiti svim patnjama. Ljubiti svim srcima. On želi živjeti u svim dušama za slavu Očevu.
Isus, Božansko Sunce duše, budite uvijek pod njegovim zrakama sjećanjem na njegovu svetu prisutnost.
Željela bih imati tisuću srdaca da mu ih dadem, tisuću života da mu ih žrtvujem, tisuću duša da mu ih posvetim.
Isus je vječni pratilac duša, da mu ih posvetimo.
Isus je vječiti pratilac hodočašća, prijatelj zaista prisutan, brat koji bdije, zaručnik koji voli i štiti, otac koji vodi, majka koja tješi i koja nije nikad odsutna.
Vjerujte da usprkos vašim slabostima, Isus vas ljubi svom snagom jednog Boga i svom nježnošću zaručnika.
Trčite Bogu, koji vam pruža ruke i otvara vam svoje srce. Sve zaboravite, gledajte samo Njega.
Sve na slavu Isusovu i za te se svete interese u svećeničkim dušama, koje su mu toliko drage.
Kćeri Presvetog Srca Isusovog su pozvane da časte sjedinjenje s Marijom u žrtvi njezinog božanskog Sina. 
Po Mariji one će častiti, biti u službi Isusu, svećeniku i žrtvi na oltaru.
Po Mariji i s Marijom one će pomagati svećenicima svojim molitvama i svojim tihim skrivenim životom.
 
MOLITVA ZA ZVANJA
Isuse, koji od Posljednje Večere kad si ustanovio Presveti Oltarski Sakrament, pa do danas svojim Božanskim očima tražiš, a ljubavlju Srca privlačiš k sebi mladost i ljepotu, poslušaj naše molitve. Pozovi u Kongregaciju Kćeri Srca Isusova mnoge djevojke iz Hrvatske i svijeta. Otkrij im žarku ljubav svojega Srca, zagrij ih za svoje interese i uzvišene ideale. Svojim molitvama, odricanjem i žrtvama neka rade na učvršćenju Tvojega Kraljevstva u dušama. Isuse, Ti moraš kraljevati. Isuse, oblikuj si četu vjernih suradnica. Majko Marijo, budi uporna u molitvi, od Isusa nam isprosi brojna dobra zvanja kao što si u Kani isprosila dobro vino. Amen.
«Moja je strast Isus Krist. Želim ga vidjeti kako pobjednički kraljuje u srcima i nad društvom. Želim mu privesti mnoštvo duša, nadasve plemenitih i nesebičnih, da ga ljube radi Njega samoga i da plamte revnošću za Njegovu slavu.»
Bl. Marija Deluil – Martiny (Marija od Isusa)
Draga, plemenita djevojko! Ako u sebi nosiš poziv za redovničko - kontemplativni život, zatraži informacije. Jedna lijepa i skromna sobica čekate u našem samostanu u Lasinji. Ovo utočište duhovnosti i mira može sutra postati i tvoj dom.
Zainteresirane djevojke mogu se javiti na adresu:
 SAMOSTAN SESTARA KĆERI SRCA ISUSOVA
TRG HRVATSKIH BRANITELJA 8a
HR- 47206 LASINJA
HRVATSKA
TELEFON/TELEFAX: 00385 (047)/884- 333
 Priredio: Francisko Pavljuk

Misli sv. Ivana od Križa

Misli sv. Ivana od Križa
 
       Sjeti se uvijek da sve ono što ti se događa bilo to dobro ili loše dolazi od Boga, da se ne bi uzoholio niti obeshrabrio.
     Moja su nebesa i moja je zemlja, moji su ljudi i pravedni i grešnici. Anđeli su moji i Majka Božja, sve je moje. I sam Bog je moj i za mene, jer Krist je moj i sve je za mene. Što dakle tražiš i što pitaš dušo moja? Sve je tvoje i za tebe. Nemoj se zaustavljati na nevažnim stvarima i ne zadovoljavaj se mrvicama koje padaju sa stola tvog Oca.  Iziđi i kreni ponosom svoje slave. Sakrij se u nju, uživaj je i tako ćeš dobiti ono za čim tvoje srce čezne.
     Onaj koji traži užitak u nekoj stvari, ne ostaje prazan da bi ga Bog ispunio svojim neizmjernim dobrom, tako da kad dođe Bogu vraća se natrag jer ima pune ruke i radi toga ne može primiti ono što mu Bog želi dati.
     Riječi zbunjuju, dok tišina i djelovanje podižu duh i obnavljaju ga.
    Potreban nam je križ kao što je našem Ljubljenom bio potreban sve do smrti iz ljubavi. On raspoređuje naše čežnje ljubavi polazeći od onoga što najviše želimo, da bi se više žrtvovali i tako stekli veću krepost.
    Nemoguće je težiti prema dobru ako se ne djeluje trpeći kreposno, u tišini.
    Kao što dobro djelo rađa u duši ljupkost, mir, utjehu, svjetlo, čistoću i snagu, tako neuredna požuda nanosi patnju, muku, sljepoću i slabosti.
     Nije bitno da li je neka ptica vezana tankom ili debelom niti, jer će u oba slučaja ostati zarobljena sve dok je ne prekine. Istina je da se tanka nit lakše prekida, ali se ipak mora prekinuti, jer se inače ptica ne bi mogla osloboditi. Jednako tako ne bi mogla doseći slobodu božanskog zajedništva onih duša koje nisu privržene nekom stvorenju, iako posjeduju mnogo vrlina.
     Kao što je potrebno obrađivati zemlju da bi urodila plodom a ne korovom, potrebno je umrtviti svoje požude da bi duša napredovala.
    Nisu stvari ovog svijeta te koje gospodare dušom i uništavaju je, jer one u nju ne ulaze, nego želja i čežnja za njima koje u njoj prebivaju.
     Božansku mudrost posjeduju samo oni koji poput neuke djece zanemare svoje znanje i služe Bogu s ljubavlju.
     Duša treba uvijek težiti:ne onome što je lakše, nego onome što je teže;ne onome što je ukusno, nego onome što je nema okusa;ne onome što je ugodno, nego onome što je manje ugodno;ne odmoru, nego umoru;ne višemu, nego nižemu;ne utjesi, nego onome što utjeha nije;ne skupljem i dragocjenijem, nego priprostijem i neuglednijem;ne da želi nešto, nego da ne traži ništa;ne da traži bolju stranu onoga što postoji, nego goru i da čezne za siromaštvom i lišenošću od svega što postoji na svijetu radi ljubavi Isusa Krista!
     Duhovno sjedinjenje duše i Boga ne sastoji se u duhovnim radostima ili osjećajima, nego u osjetnoj i duhovnoj, nutarnjoj i vanjskoj  smrti na križu.
     Duša koja veže svoje srce uz zemaljska dobra, pred Bogom je krajnje zla; pa kao što zloća ne sadržava dobrotu, tako se ni ova duša neće moći sjediniti s Bogom u kojem je vrhunska dobrota.
    Treba žaliti neznanje nekih ljudi koji se opterećuju izvanrednim pokorama i mnogim drugim vježbama koje čine po svojoj volji, misleći da će im to i drugo slično tome biti dovoljno da postignu sjedinjenje s božanskom Mudrošću, a da pri tome ne nastoje marljivo nijekati svoje želje.
     Koliko se duša nastoji potamniti i poništiti s obzirom na vanjske i nutarnje stvari, toliko joj se više ulijeva vjere, ljubavi i nade, jer ove tri bogoslovne kreposti rastu uzajamno.
     Dok se duša ne otrgne od svih stvari, nema sposobnosti da primi duha Božjega u čistoj preobrazbi.
    Požude slabe krepost duše kao što nove mladice koje niču troše snagu oko panja, te slabe stablo da ne donosi roda.
     Zadovoljimo se time da znamo istinu i otajstva na jednostavan i istinit način, kako nam ih Crkva predlaže, jer je to dosta da nam se jako rasplamsa volja i da ne dođemo u labirint visokih i znatiželjnih istraživanja, gdje je potrebno čudo da se izbjegnu opasnosti.
    Požude proizvode u duši dvije najvažnije štete: jedna što dušu lišavaju duha Božjega, druga što je umaraju, muče, potamnjuju, slabe i ranjavaju.
    Sjedinjenje s Bogom ogoljuje maštu pa se čini kao da je lišena svih oblika i slika, podižući je tako zapravo u nadnaravno.
    Budući da više nema novih istina koje se imaju objaviti o bitnim istinama naše vjere, izvan onih što su već objavljene Crkvi, duša ne samo da ne smije priznati novih koje bi joj se objavile o vjeri, nego radi mjera opreza ne smije skupljati druge raznolikosti bez reda. Stoga, da se čistom očuva u vjeri, kad bi joj se saopćile već objavljene stvari, treba da ih vjeruje ne stoga što su njoj posebno tada objavljene, nego samo stoga jer su dio pologa istina koji je povjeren Crkvi.
    Duša koja ima razdijeljenu volju, slična je vodi koja teče iz posude probušene na više strana, tako da je nikad ne ispunja.
    Stanje sjedinjenja s Bogom sastoji se u tome da se volja posve preobrazi u Božju, tako da u njoj ne bude ničega što bi bilo protivno božanskoj volji, nego da svi njezini pokreti budu u svemu i po svemu volja Božja.
    Kao što se drvo ne pretvara u oganj ako manjka samo jedan stupanj topline koja se traži za paljenje, tako se ni duša ne preoblikuje savršeno u Boga zbog samo jedne nesavršenosti koju je imala, čak ako je ona bila i manja od koje svojevoljne požude.
 

Agresija i duševno zdravlje

Mons. Želimir Puljić
RAZARANJE (AGRESIJA) I DUŠEVNO ZDRAVLJE[1]

1.  UVOD:  nekoliko pojmovnih razjašnjenja            Promatrajući rat i ratna razaranja sa određene distanciranosti čovjek se i nehotice zapita: Bože moj, kako su se ljudi mogli onako agresivno ponašati? Otkuda onoliki izljev mržnje, sadizma i mučenja nevinih ljudi? Prisjetimo se brojnih logora kroz koja su prošli ili svoj ovozemaljski hod završili toliki mučenici? Kako je uopće moguće da čovjek bude onako okrutan prema čovjek? Zašto je motiviran da ubija svog bližnjega? Je li on jedina vrsta u biološkom svijetu koji ubija svoju vrstu? Ako je s druge strane on jedino biće u svemiru koje je obdareno razumom, zašto se onako nerazumno ponaša? On je osim toga obdaren i savješću, i srcem. Kako je onda moguće da se onako nesavjesno ophodi i gazi ljudsko dostojanstvo i ljudska prava? Kako njegovo srce, koje je simbol pažnje, ljubavi, razumijevanja i topline može biti ispunjeno onolikom mržnjom, mržnjom do istrebljenja ("do istrage vaše ili naše", zapisao je srpski političar i novinar Nikola Stojanović početkom ovog stoljeća).       Ovo su teška antropološka pitanja na koja u potpunosti može odgovoriti samo teologija, Božanska objava, koja je svoj vrhunac doživjela u Isusu Kristu koji je objavio "punu istinu o Bogu i punu istinu o čovjeku". Istina, čovjekom se bave i druge znanosti te imaju svoja tumačenja i svoje poglede  na pojedine vidike ljudskog djelovanja. One također govore i određenim rezultatima istraživanja.            U prvom dijelu predavanju s temom "Ratna razaranja i duševno zdravlje", pokušat ću "objasniti" neke psihološke mehanizme ljudske agresije. Od brojnih autora, koji su se trudili da obrazlože ovu zanimljivu temu, poslužit ću se trojicom psihologa koji su, čini mi se, ovoj temi pristupili s drugačijih vidika od Lorenza, Freuda, Darwina. To su K. Horney, E. Fromm i E. Shostrom.            U drugom dijelu predavanja pokušat ću odgovoriti na pitanje da li religiozno iskustvo pridonosi duševnom zdravlju? Ako da, kako? Imaju li religiozna iskustva sposobnost ljekovitog djelovanja? U ovom dijelu predavanja posebno ću naglasiti Tyrrellov doprinos "terapije prosvjetljenja" koju on naziva "Kristoterapijom". Svjesni da je čovjek "ranjeno, ali otkupljeno biće", pokušat ćemo na koncu donijeti i neke odlike spašenog, idealnog, zrelog i savršenog čovjeka.

François Mauriac: Budućnost katolicizma

 François Mauriac
BUDUĆNOST KATOLICIZMA 
Važno je da se katolik ne prepusti defetizmu, da ne baci oružje, da ne zaspi kao onaj skretničar na sudbonosnoj rampi koji se probudio istom onda kada je nastala nepopravljiva katastrofa. Važno je, dakle uzmemo li pozitivno da katolik bude čovjek čvrste vjere, nošen radosnom nadom budućeg života, jednom nogom čvrsto utemeljen u ovaj svijet koji treba da izgrađuje do punine, a drugom nepokolebljivo usađen u eshatoh – u život definitivno otkupljenog i spašenog Božjeg djeteta. Važno je da smo mi katolici uvijek spremni  − kako od nas zahtijeva Koncil u konstituciji Gaudium et spes (21) – da učinimo prisutnim i tako reći vidljivim Boga Oca i njegova Utjelovljenog Sina, neprekidnom obnovom… A to se ponajprije postiže svjedočanstvom žive i sazrele vjere, to jest vjere koja je tako odgojena da može jasno prozreti teškoće te ih nadjačati…
Ta vjera mora očitovati svoju plodnost time što prožima sav život onih koji vjeruju, pa i profani, te što ih pokreće na pravdu i ljubav…Napokon, da se očituje prisutnost Božja, najviše pridonosi bratska ljubav među vjernicima koji u duhovnoj jednodušnosti surađuju za vjeru Evanđelja te se očituju kao znak jedinstva.
 
Iz  intervjua United Pressu nedugo nakon izbora pape Ivana XXIII. 1958. godine

Stranice

Pretplati se na RSS - Fokus