Misli sv. Ivana od Križa
Misli sv. Ivana od Križa
Sjeti se uvijek da sve ono što ti se događa bilo to dobro ili loše dolazi od Boga, da se ne bi uzoholio niti obeshrabrio.
Moja su nebesa i moja je zemlja, moji su ljudi i pravedni i grešnici. Anđeli su moji i Majka Božja, sve je moje. I sam Bog je moj i za mene, jer Krist je moj i sve je za mene. Što dakle tražiš i što pitaš dušo moja? Sve je tvoje i za tebe. Nemoj se zaustavljati na nevažnim stvarima i ne zadovoljavaj se mrvicama koje padaju sa stola tvog Oca. Iziđi i kreni ponosom svoje slave. Sakrij se u nju, uživaj je i tako ćeš dobiti ono za čim tvoje srce čezne.
Onaj koji traži užitak u nekoj stvari, ne ostaje prazan da bi ga Bog ispunio svojim neizmjernim dobrom, tako da kad dođe Bogu vraća se natrag jer ima pune ruke i radi toga ne može primiti ono što mu Bog želi dati.
Riječi zbunjuju, dok tišina i djelovanje podižu duh i obnavljaju ga.
Potreban nam je križ kao što je našem Ljubljenom bio potreban sve do smrti iz ljubavi. On raspoređuje naše čežnje ljubavi polazeći od onoga što najviše želimo, da bi se više žrtvovali i tako stekli veću krepost.
Nemoguće je težiti prema dobru ako se ne djeluje trpeći kreposno, u tišini.
Kao što dobro djelo rađa u duši ljupkost, mir, utjehu, svjetlo, čistoću i snagu, tako neuredna požuda nanosi patnju, muku, sljepoću i slabosti.
Nije bitno da li je neka ptica vezana tankom ili debelom niti, jer će u oba slučaja ostati zarobljena sve dok je ne prekine. Istina je da se tanka nit lakše prekida, ali se ipak mora prekinuti, jer se inače ptica ne bi mogla osloboditi. Jednako tako ne bi mogla doseći slobodu božanskog zajedništva onih duša koje nisu privržene nekom stvorenju, iako posjeduju mnogo vrlina.
Kao što je potrebno obrađivati zemlju da bi urodila plodom a ne korovom, potrebno je umrtviti svoje požude da bi duša napredovala.
Nisu stvari ovog svijeta te koje gospodare dušom i uništavaju je, jer one u nju ne ulaze, nego želja i čežnja za njima koje u njoj prebivaju.
Božansku mudrost posjeduju samo oni koji poput neuke djece zanemare svoje znanje i služe Bogu s ljubavlju.
Duša treba uvijek težiti:ne onome što je lakše, nego onome što je teže;ne onome što je ukusno, nego onome što je nema okusa;ne onome što je ugodno, nego onome što je manje ugodno;ne odmoru, nego umoru;ne višemu, nego nižemu;ne utjesi, nego onome što utjeha nije;ne skupljem i dragocjenijem, nego priprostijem i neuglednijem;ne da želi nešto, nego da ne traži ništa;ne da traži bolju stranu onoga što postoji, nego goru i da čezne za siromaštvom i lišenošću od svega što postoji na svijetu radi ljubavi Isusa Krista!
Duhovno sjedinjenje duše i Boga ne sastoji se u duhovnim radostima ili osjećajima, nego u osjetnoj i duhovnoj, nutarnjoj i vanjskoj smrti na križu.
Duša koja veže svoje srce uz zemaljska dobra, pred Bogom je krajnje zla; pa kao što zloća ne sadržava dobrotu, tako se ni ova duša neće moći sjediniti s Bogom u kojem je vrhunska dobrota.
Treba žaliti neznanje nekih ljudi koji se opterećuju izvanrednim pokorama i mnogim drugim vježbama koje čine po svojoj volji, misleći da će im to i drugo slično tome biti dovoljno da postignu sjedinjenje s božanskom Mudrošću, a da pri tome ne nastoje marljivo nijekati svoje želje.
Koliko se duša nastoji potamniti i poništiti s obzirom na vanjske i nutarnje stvari, toliko joj se više ulijeva vjere, ljubavi i nade, jer ove tri bogoslovne kreposti rastu uzajamno.
Dok se duša ne otrgne od svih stvari, nema sposobnosti da primi duha Božjega u čistoj preobrazbi.
Požude slabe krepost duše kao što nove mladice koje niču troše snagu oko panja, te slabe stablo da ne donosi roda.
Zadovoljimo se time da znamo istinu i otajstva na jednostavan i istinit način, kako nam ih Crkva predlaže, jer je to dosta da nam se jako rasplamsa volja i da ne dođemo u labirint visokih i znatiželjnih istraživanja, gdje je potrebno čudo da se izbjegnu opasnosti.
Požude proizvode u duši dvije najvažnije štete: jedna što dušu lišavaju duha Božjega, druga što je umaraju, muče, potamnjuju, slabe i ranjavaju.
Sjedinjenje s Bogom ogoljuje maštu pa se čini kao da je lišena svih oblika i slika, podižući je tako zapravo u nadnaravno.
Budući da više nema novih istina koje se imaju objaviti o bitnim istinama naše vjere, izvan onih što su već objavljene Crkvi, duša ne samo da ne smije priznati novih koje bi joj se objavile o vjeri, nego radi mjera opreza ne smije skupljati druge raznolikosti bez reda. Stoga, da se čistom očuva u vjeri, kad bi joj se saopćile već objavljene stvari, treba da ih vjeruje ne stoga što su njoj posebno tada objavljene, nego samo stoga jer su dio pologa istina koji je povjeren Crkvi.
Duša koja ima razdijeljenu volju, slična je vodi koja teče iz posude probušene na više strana, tako da je nikad ne ispunja.
Stanje sjedinjenja s Bogom sastoji se u tome da se volja posve preobrazi u Božju, tako da u njoj ne bude ničega što bi bilo protivno božanskoj volji, nego da svi njezini pokreti budu u svemu i po svemu volja Božja.
Kao što se drvo ne pretvara u oganj ako manjka samo jedan stupanj topline koja se traži za paljenje, tako se ni duša ne preoblikuje savršeno u Boga zbog samo jedne nesavršenosti koju je imala, čak ako je ona bila i manja od koje svojevoljne požude.
