Bruno Ferrero: Duga za diva
Bruno Ferrero: DUGA ZA DIVA
Prvo čega se Oskar sjećao je divovsko lice. Bilo je veliko i strašno, jakih mišića i usta s golemim zubima. Baš je zastrašujuće izgledao.
“Sada će me pojesti” – pomislio je Oskar i zaplakao iz svega glasa.
Čim se pojavila mama, div je nestao. Majka je Oskara privila na grudi, a on je govorio: “Mama, maloprije je bio div pored moje koljevke, htio me je pojesti! Strašan div s velikim ustima i ogromnim zubima! Iz njegovih usta je izlazilo samo neko Ne! Ne! Da! Da!” Ali majka je imala pravog prevoditelja i sve je razumjela.
Div je hodao uokolo, jednom ga je čak uzeo u svoju ruku, cijeli je stao na divovski dlan. Baš se spremao da zaplače kad je osjetio da je velika divova ruka topla i da njegov glas ponavlja: “Ohoho!” Uopće nije bio strašan. Dapače.