Charles Péguy – teolog i pjesnik katoličke obnove u Francuskoj
Autor: Josip Antolović, DI Da je netko Péguyja, istaknutog pjesnika katoličke obnove u Francuskoj, još za života nazvao teologom, ne bi mu mogao nanijeti veće neugodnosti. Pa ipak su se poslije njegove smrti počeli njime i njegovim djelima baviti veliki teolozi, npr. Hans Urs von Balthasar, a Hans Jûrgen Schultz uvrstio ga je u svoju zbirku portreta onih teologa koji označuju tendencije teologije u ovom našem stoljeću. Jasno je da se kod Péguyja ne radi o nekoj teologiji ex professo, svjesnoj i sistematskoj, jer on je u prvom redu pjesnik, umjetnik, literat, ali je u svojim književnim djelima obrađivao teološke teme, i to takvim zanosom koji nisu nadmašili čak ni Bloy ni Claudel. Ernst Robert Curtius, koji je Péguyja upoznao s njemačkom čitalačkom publikom, naziva ga »pretečom nove Francuske, velikim i hrabrim borcem u ogorčenim kulturnim bojevima vremena«. Péguy je bio čovjek čestita, iskrena srca. Iz njega je zračila snažna životnost, svježina, uvjerenje i veselo oduševljenje. »Sve što je pisao postajalo je djelo, a svako je djelo bilo upravljeno prema jednom cilju« (Claudel). Taj cilj nije bio spasenje vlastite duše, već otkupljenje čitave Francuske, čitavog kršćanstva, čitavog čovječanstva. Otkupljenje ili prokletstvo bilo je pitanje koje ga je silno zaokupljalo.
On je potpuno bio prožet sviješću solidarnosti. I upravo je ta duboko teološka problematika razlog zbog kojega Péguyja s pravom možemo uvrstiti u moderne teologe ili bar označiti kao jednoga od preteča nove teologije. Péguy snažno naglašava: »Mi se svi zajedno moramo spasiti! Svi zajedno moramo doći k dragome Bogu! Zajedno pred njega stupiti! Svi se zajedno moramo vratiti u kuću našega Oca. Što bi on o nama mislio kad bismo došli jedan bez drugoga, kad se i drugi ne bi vratili? Te su misli snažno utjecale i na Berdjajeva, a u njima možemo otkriti i onu općenitu spasiteljsku volju Božju koja hoće i želi spasenje svima, jer je Krist umro za sve ljude. Njegovo je otkupljenje univerzalno. To je i teologija Pavia, koji piše Timoteju: »Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do potpune spoznaje istine. Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus koji dade samog sebe kao otkup mjesto sviju« (1 Tim 2, 4—5).
Život
Charles Péguy rodio se 7. siječnja 1873. u Orléansu kao sin stolara koji je vrlo rano umro. G. 1894. dolazi na »Ecole Normale Supérieure*,gdje studira filozofiju i književnost. Njegovi su učitelji Ollé-Laprune, Henri Bergson, Romain Rolland. On otkriva Bergsonovu naukui brani je protiv čudne koalicije neotomizma sa Jacques Maritainom na čelu i racionalizma sa Julienom Benda, jer ta filozofija misaono izražava ono što podjaruje čitav njegov život, a to je izlaganje istine kao vjernosti života samome sebi. Bergson je svojom filozofijom zadaoprve udarce krutome mehanističkom materijalizmu i determinizmu. Ipak je njegova filozofija za velikog tražitelja apsolutne istine bila samo prolazno razdoblje.Romain Rolland, blistavi pisac, učinit će kasnije mnogo za svoga nekadašnjeg učenika objavljivanjem njegovih djela i to će mnogo pridonijeti proučavanju i upoznavanju Péguyjeve duboke, ali složene ličnosti. Još prije završetka studija Péguy se ženi sestrom svoga pokojnoga prijatelja Marcela Baudouina. Godine 1897. počinje njegova bogata i plodna književna djelatnost. Surađuje u Revue Socialiste i Revue Blanche. G. 1900. osniva reviju Cahiers de la Quinzaine, u kojoj sve do svoje tragične smrti na početku prvog svjetskog rata objavljuje najveći dio svojih polemičkih i pjesničkih djela. U svome socijalističkom razdoblju kao zastupnik slobodnjačkog socijalizma u svojoj reviji Cahiers de la Quinzaine diže svoj glas protiv doktrinarnog političkog socijalizma »partije«. Socijalizam je za mladoga Péguyja »religija solidarnosti«. Ali kad je neprestanim produbljivanjem vlastitoga životnoga pogleda otkrio svoju pripadnost kršćanstvu »stare Francuske«, bijaše to za njega potvrda njegove istine da je u milosrdnoj ljubavi kršćanskih svetaca ne samo sadržana već i ostvarena ona socijalistička »religija solidarnosti«. Zato Péguy g. 1908. čini odlučan prodor i otvoreno priznaje: »Opet sam našao vjeru. Ja sam katolik.« Ali sebi svojstvenom upornošću neprestano naglašava svoj laički status u »Crkvi svetaca i grešnika«. Njegova pak »teologija« nema drugih izvora osim onih koje imaju najjednostavniji vjernici, a to su: katekizam, liturgija, životi svetaca i Biblija, koja mu je ipak bila više poznata iz »biblijskih« pjesama »poganina« Victora Hugoa nego iz samih tekstova Svetoga pisma.
Djela
Kad govorimo o djelima Charlesa Péguyja/ moramo na prvom mjestu spomenuti ona o Ivani Arškoj — Djevici Orleanskoj, na osobit način povezanoj s njegovim rodnim gradom Orléansom, a koja ga je svojim likom zahvatila već u njegovu socijalističkom razdoblju života i pratila ga sve do smrti. I nije čudo da ga je zahvatio lik te neobične djevojke, koja sa 17 godina života ostavlja rodno selo da bi gotovo osvojenu svoju domovinu Francusku oslobodila od Engleza, ali da već s 19 godina pogiba spaljena na lomači. Njezina jedinstvena ličnost, u isto vrijeme privlačiva i zagonetna, dugo je vrijeme zaokupljala pažnju pjesnika, mislilaca i povjesničara. Jedni su je štovali i slavili kao neko nadzemaljsko biće, a drugi proklinjali kao vješticu i demonsku ženu. Shakespeare ju je, kao Englez, kudio kao neprijateljicu svoga naroda, kao čarobnicu i bludnicu. Schiller je iz nje načinio dirljivu, požrtvovnu figuru, koja nema ništa zajedničko s povijesnom Ivanom. Voltaire ju je obasuo jetkim pogrdama i izrugivanjem. Anatole France nijekao joj je vojničke i političke sposobnosti i tvrdio da je bila samo naprijed gurnuta slamnata lutka. Bernard Shaw je tvrdio da je ona u vođenju rata prva upotrijebila i prakticirala Napoleonov realizam. No u odlučnom trenutku oboje doživljava poraz. Shaw u njoj gleda »prethodnicu zapadnog crkvenog raskola, jednu od prvih protestantskih mučenika i apostola nacionalizma«.Bert Brecht gleda u njoj samo »glas naroda«. Svi ti autori, a osobito neki, nisu otkrili pravo lice Ivane Arške, jer zatvaraju svoj pogled pred nadnaravnim, a baš ono je bilo sila što je pokretala život Djevice Orleanske. Stvarni pristup toj neobičnoj djevojci, koja je živjela od g. 1412. do 1431., omogućen je tek onda kad je g. 1849. Quicherat u 5 svezaka objavio sačuvane akte njezina sudskog postupka. Činjenica je da je crkvena vlast osudila Ivanu kao krivovjerku i vješticu. Od najviše pak crkvene vlasti u našem je stoljeću g. 1909. proglašena blaženom, a 1920. svetom. Péguy se zanio za Ivanu Aršku, jer je u njoj otkrio jedinstveni tajanstveni paralelizam, koji njezin život, muku i smrt čini tako sličnim Kristu, a koji mora biti onaj unutrašnji pokretač i regulator kršćanske egzistencije. Zemaljski i naravno promatrana, Ivanina je muka i smrt, pad, poraz, uništenje. Nadnaravno gledana, ona je pobjeda i proslava. U njezinoj sudbini ispunja se tako lijepo, kaže Butler, na savršen način zadaća Isusova učenika, sljedbenika: ona je uzela svoj križ i pošla za Kristom. Krist jasno kaže: »Tko želi ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme križ svoj i neka me slijedi!« (Mk 8, 34) Paralelizam između Krista i Ivane tako je očit, i nije čudo da je zahvatio Péguyja ne puštajući ga sve do njegova tragičnog pada u bici na Marni, 5. rujna 1914. Kao što se o Kristu govorilo da zavodi narod i da je u savezu s Beelzebubom, tako se isto govorilo i o Djevici Orleanskoj. Kao što je Krist doživio najprije svoj »hosana«, svečani ulaz u Jeruzalem, a onda »raspni ga, raspni!« — tako je isto završila i jednostavna seljačka djevojka iz Lorene, koja nije znala ni čitati ni pisati. Kao što je Krist pretrpio smrtnu stisku u Getsemaniju, ostavljen od svih, izdan od svoga učenika, zatajen od Petra, tako se isto dogodilo i Ivani. Kao Krist, i Ivana je stajala sama pred sucima, bez obrane, zlostavljana od vojnika, najprije odgovarajući na pitanja, da bi onda dostojanstveno posve zašutjela. I Ivanini suci bijahu veliki svećenici, pismoznanci i predstavnici vlasti osvajača, koja je jedina mogla izreći smrtnu osudu i izvršiti je. I njezin se sud poslužio lažnim svjedocima i nju su teretili zbog bogohulstva i veleizdaje. Kao Krist, i Ivana je osjetila da je ostavljena od svih, i ona je u duši ponavljala: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« — ali je, kao i on, bila poslušna i predana do smrti. Kristovu su uspomenu htjeli zatrti navalivši na njegov grob velik kamen i zapečativši ga i postavivši na nj stražu. Isto tako i Ivaninu, jer su joj pepeo bacili u Seinu. Ali kao što se Krist proslavio uskrsnućem i uzašašćem, tako je uslijedila i proslava Ivane Arške. I tako je ona na jedinstven način ostvarila ono što sv. Pavao stavlja kao zadatak svakom kršćaninu: potpuno suobličenje s Kristom. »Ivana je trpjela i umrla s Kristom da s Kristom i uskrsne. Još u smrti ogrlila je njegov križ imajući na usnama njegovo ime« (Gisbert Kranz). Péguy gradi svoju teologiju na Ivani Arškoj, a moramo priznati da je ta teologija snažna, puna života, puna poleta, ona zanosi i oduševljava, proročka je, karizmatička, i to ne zbog same Ivane nego zbog njezina suobličenja s Kristom, jer Krist je temelj svake kršćanske teologije. Péguy već g. 1897. piše svoje prvo djelo Jeanne d' Are, dramu u tri čina. U njoj želi pokazati kako je poslanje te, uistinu, neobične djevojke i svetice u prevladavanju ljudske bijede. Ona je sva prožeta brigom i tjeskobom za spasenje svijeta, ona bi čovječanstvo htjela spasiti od vječne propasti i zato nudi samu sebe vječnim mukama, ako bi time mogla spasiti osuđene. Kako nas to podsjeća na sv. Pavla koji piše Rimljanima: »Istinu govorim u Kristu — ne lažem — zato mi svjedoči moja savjest zajedno s Duhom Svetim da u svom srcu nosim duboku i trajnu bol. Želio bih da ja osobno budem određen za uništenje, odijeljen od Krista, za svoju braću...« (9, 1—3). U ovoj drami, koju Péguy piše još kao socijalist, Ivanina je borba uzaludna, bijeda i nevolja ostaju, a buntovnica protiv Boga ustraje u očaju. U toj i takvoj Ivani nabačeno je već jedno metafizičko pitanje na koje socijalizam ni ikoja ateistička filozofija ni sasvim pozitivna znanost ne mogu dati zadovoljavajući odgovor. I zato i Péguy razočaran okreće leđa socijalističkoj partiji i postaje vjernik — katolik. Sada počinju za njega, uistinu, stvaralačke godine, u kojima je izrastao u »inspiratora, nadahnitelja mlade kršćanske elite Francuske koja je na unutrašnji način pobijedila ponor očaja, onu golu i slijepu nuždu egzistencije i ponovno izvojštila one vječne stvarnosti kršćanstva« (Oswalt von Nostitz). G. 1910. Péguy piše kao vjernik drugo majstorsko djelo o istoj svetici: Le Mystère de la Charité de Jeanne d'Arc. To je djelo puno alegorije, ali u njemu ključa život. U njemu mlada Ivana u divnom burgundskom krajoliku vodi razgovor s jednom svojom prijateljicom i s jednom redovnicom, koja utjelovljuje Crkvu. Razgovor se kreće oko vječne čovjekove teme: zašto ima tako mnogo neplodne, jalove patnje? U Ivaninoj duši odigrava se unutrašnja borba: hoće M se buniti protiv Boga, hoće li očajavati ili postati svetica? To je trostruki stav pred patnjom: buna, očaj, svetački heroizam. Ivana se i sada tuži na nevolju presude koja ostaje, ali sada ta tužba nije buna. Ona trpi Kristovu muku i ulazi u zajednicu svetih, koja je tu za spasenje grešnika. Moram priznati da je meni osobno to najljepše Péguyjevo djelo.U njemu vidim sadržanu svu teologiju otkupljenja, svu vrijednost ljudske patnje ako se prihvati svetački, sav smisao Crkve koja je prasakramenat spasenja. Patnja i smrt najteže pogađaju čovjeka, a one su za svakoga neminovne. Dati pravi odgovor na njih znači pomoći čovjeku i ispuniti ga nadom. To je i zadaća suvremene ekleziologije, jer »mesijanskinarod (Crkva), iako stvarno ne obuhvaća sve ljude, i često izgleda kao malo stado, ipak je za sav ljudski rod jaka klica jedinstva, ufanja i spasenja« (Lumen gentium, 9). Péguy želi biti upravo teolog nade i zato g. 1911. piše: Le Porche du mystère de la deuxième Vertu. U tome opet alegorijskom djelu — »predvorju druge bogoslovne kreposti«, ali koje je puno poleta, staje pred nas »mala djevojka nada«, koja se samo prividno daje voditi za ruku od dviju velikih sestara ljubavi i vjere, dok ih ona stvarno za sobom vuče. Nada nas vodi vječnom spasenju. U središtu Péguyjeve misli i pjesništva nalazi se Isus Krist. Za njega je utjelovljenje Božjega Sina događaj koji je sve preokrenuo, promijenio i stvorio »jedinstveni poredak«. Ta velika kristološka misao, oko koje su se vrtjela razmišljanja i najvećih srednjovjekovnih teologa Tome Akvinca i Duns Skota, a u naše vrijeme Teilharda de Chardina, tema je i Péguyjeva glavnog pjesničkog djela Les Tapisseries: Eve, napisana i izdana g. 1913., uoči prvog svjetskog rata, u kojem će zaglaviti i sam Péguy. To je ep u stihovima, koji u 2.000 četverorednih aleksandrijskih kitica obrađuje središnji kršćanski misterij — dramu spasenja čovječanstva. Sličan je veličanstvenoj procesiji, punoj slika, od kojih je svaka za se čitav svijet misli i osjećaja. Već je sva pretkršćanska povijest upravljena prema središnjoj točki, prema utjelovljenju. Zahvaljujući utjelovljenju Božjeg Sina, čovjeku je dana mogućnost da se prolazno spasi po vječnome, uranjanjem u vječno. Kao vjeran kršćanin, Péguy izriče potvrdni stav i prema zemlji i prema uskrsnuću tijela, dakle, materije. Njegova uz zemlju vezana religioznost djeluje kao posljednje prevladavanje maniheizma, neprijateljski raspoloženog prema materijalnom svijetu, i janzenizma, veoma raširenog u Francuskoj,koji je neprijateljski raspoložen prema ljudskom tijelu. Kako je ta Péguyjeva kristologija bliza nauci II. vatikanskog sabora! Kao da u njoj već nazrijevamo neke stavke iz pastoralne uredbe o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes. »Pošto smrt bude pobijeđena, sinovi će Božji biti u Kristu uskrišeni, i ono što je bilo sijano u slabosti i raspadljivosti obući će neraspadljivost, ostat će ljubav i njezina djela, i od ropstva prolaznosti oslobodit će se sva stvorenja što ih je Bog stvorio radi čovjeka« (GS 39). Iako Péguy nije doživio razvoj i procvat nove teologije ni II. vatikanski sabor, njegova su djela ipak snažno utirala put svemu tome.Njegov duh živi i danas. Bernanos je o njemu rekao: »Péguyja ne držim baš za sveca, ali za čovjeka koji i nakon smrti za svakoga od nas ostaje dohvatljiv; kad ga zatrebamo, on uvijek odgovara.« Emanuel Mounier i Daniel Rops stavljaju Péguyja za uzor francuskoj mladeži, a Romain Rolland ne ustručava se uvrstiti ga u »najistaknutiju i najgenijalniju silu evropskog pjesništva« njegova vremena. Kod nas je, nažalost, vrlo malo poznat. Isplatilo bi se upoznati ga već zato da nas ne zarobi stihija modernoga svijeta, koji je u svojem sveopćem omasovljenju postao jalov, bezvjeran i mehaniziran. Umjesto Boga postavio je sebi za kralja novac. Péguy se u svojim polemičkim spisima borio svom dušom protiv takvoga svijeta. On nije bio konformist. Htio je biti i ostati svoj čovjek. Garanciju za to vidio je u vjeri, u odlučnom pristajanju uz sadržaj vjere, ali i u potpunoj vjernosti onome kome vjerujemo. Samo čovjek takve vjere neće postati žrtva omasovljenja i plitkoga materijalizma.
Obnovljeni život, Vol 30. No 5., 1975.