Charles Taylor: Sekularno doba
Kanadski filozof Charles Taylor u svom kapitalnom djelu Sekularno doba (A Secular Age, Belknap Harvard , 2007.) analizira pojavu i razvoj sekularnog društva u posljednjih pet stoljeća. Protivi se jednostranom shvaćanju sekularizma i zato ova knjiga za cilj rasvijetliti uzroke sekularističkog pogleda na svijet i pronaći odgovore na probleme s kojima se suočava suvremeni čovjek zatvoren u okvire čistog imanentizma. Svoje izlaganje počinje s tezom da se ideja kozmosa u posljednjih pet stoljeća radikalno promijenila. Za suvremenog ''nepropusnog'' čovjeka kozmos je demistificiran, linearan i bez svetog vremena. Za razliku od predmodernog čovjeka koji živi u mistificiranom ''očaranom'', moderni čovjek je ''nepropustan'' – zatvoren u sebe, rastjelovljen. Život kuša kao čistu imanenciju. Srednji vijek je vrijeme očaranosti (Max Weber). Ljudi vjeruju u Boga i hijerarhijski poredak svemira. Jedan od faktora oslobađanja čovjeka od svega magijskog i iracionalnog je pojava reformacije u kasnom srednjovjekovlju. Reformacija razdvaja sekularno od profanog kao što će to u filozofiji učiniti René Descartes razvajanjem svemira na dvije supstance, misleću (res cognitans) i protežnu tvar (res extensa).
Racionalizmu je kao i naturalizmu svojstveno okretanje imanenciji. Religija će se s pojavom reformacije sve više reducirati na moral i osobni odnos s Bogom. Reformacija priprema put deizmu, etici samokontrole i prijelaznom razdoblju između vjere i nevjere. Posljedica deističko imanentističkog discipliniranja društva dovela je do suvremenog ''isključivog humanizma'' u kojem čovjek ovozemnu sreću traži bez Boga. Sekularizacija predstavlja moderno društvo funkcionalne diferencijacije.
Razvoj modernog sekularnog društva možemo promatrati kroz tri faze:
- Ranodurkheimska faza – do Francuske revolucije
- Kasnodurkheimska faza – od Francuske revolucije do američke kontrakulture 60-ih 20. st. /doba mobilizacije
- Postdurkheimska faza – od seksualne revolucije 60-ih 20 st./doba autentičnosti
S pojavom američke kontrakulture 60-ih godina 20. stoljeća kao radikalnog odgovora na ''etiku samokontrole'' sekularno doba najviše obilježava tzv. kulturi autentičnosti kojoj Taylor posvećuje dosta pažnje, a koju karakterizira individualizam,duhovnost traganja, fragmentacija. Nijekanje transcendencije i zatvaranje u imanentne okvire dovodi suvremenog čovjeka u različite dileme kao da izvan ljudskog obzora nema ničega. Sekularno doba nije dokinulo religiju, naglasit će Taylor, nego je ona postala jedna od mnoštvo opcija. Osobni religiozni izričaji ne ravnaju se više prema ortodoksiji, nego sve više prema osjećaju autentičnosti. Suvremeni ''nepropusni'' čovjek pati od gubitka smisla života i živi pod ''unakrsnim pritiskom'' (cross-pressure). U sekularnom svijetu moguća je religioznost bez Boga i duhovnost bez obraćenja, jer je kako Taylor ističe došlo do razdvajanja vjere od duhovnosti. Religiozno iskustvo transcendencije u sebi nosi zadatak preoblikovanja vlastite osobnosti, promjenu identiteta. Kod duhovnosti nedostaje taj impuls za obraćenjem, metanojom. Tražeći odgovor na izlaz iz problema koji rastjelovljuju suvremenog ''nepropusnog'' čovjeka Taylor se pita što se nalazi onkraj sekularnog doba? Kako se riješiti dilema i pritisaka koja su rezultat imanentne zatvorenosti? Transcendencija čovjeku daje cjelovitost, prevladavanje straha i sekularne šizofrenije. Nijedan ekstremizam nije dobar, zaključuje. Ni sekularni fundamentalizam ni vjerski fundamentalizam nisu dobri jer jedan i drugi reduciraju stvarnost. Središte duhovnog života za kršćanina nije u slovu zakona nego u djelotvornoj ljubavi – agape. Kršćanstvo je živa vjera koja u svakom vremenu nalazi poticaj. Stoga je u svako doba važno ostati vjeran tradiciji i ne dati se zarobiti u okvire prošlosti. Kršćani 21. stoljeća trebaju se vratiti izvorima svoje vjere u čijem središtu je misterij Utjelovljenja. U tom se misteriju spajaju se čitav duh i čitavo tijelo. To je ona karika koja nas povezuje s cjelinom bitka. Uskrsnuće, smatra Taylor, ima smisla samo ako smo ozbiljno prihvatili inkarnaciju.
Pripremila Silvana Dragun /Prudencija.hr