OBAVIJEST: Web sjedište prudencija.hr od 15.03.2020 je preseljeno na adresu benediktova-opcija.org.

Dijalog teologije i suvremene umjetnosti

MOZAIK EDE MURTIĆA U CRKVI SVETOG EUSTAHIJA U DOBROTI (BOKA KOTORSKA)

Rijetko koji hodočasnik i ljubitelj umjetnosti koji je putovao u Boku kotorsku nije navratio do crkve sv. Eustahija u Dobroti, velebne barokne građevine koja plijeni svojim bogatstvom i ljepotom. Stariji se još sjećaju pokojnog župnika don Branka Sbutege (1952.-2006.), neumornog promicatelja ekumenizma, umjetnosti i bokokotorske kulturne baštine, koji je upravo u toj crkvi ostavio neizbrisiv pečat u razvoju pokoncilskog dijaloga Crkve i suvremene umjetnosti. Na njegov poziv Edo Murtić (1921.-2005.) je izradio grandiozni mozaik s motivom ''Uzvišenja svetog Križa'' koji uz Kljakovićev ciklus o životu i mučeništvu svetog Eustahija čini sakralni prostor posebno zanimljiv povijesničarima umjetnosti i teolozima.

Gradnja barokne crkve sv. Eustahija na lokaciji iznad stare porušene započela je 1762. godine prema nacrtu mletačkog arhitekte Bartola Riviere. Unutrašnjost crkve krasi sedam oltara izgrađenih od raznobojnog mramora kao zavjetni darovi dobrotskih obitelji koje su sudjelovale u izgradnji crkve. Od kiparskih ostvarenja u crkvi treba izdvojiti djelo Giuseppa Bernadija, a od slikarskih djela Josipa Kandelarija, Frana Potence, Konstantina Cedinija, Emanuela Zane, Karla Dolcia, Franje Solimana, Petra Kosovića, Joze Kljakovića i Ede Murtića.

Mozaik Ede Murtića nastao je 1990.g. na površini od 300 kvadratnih metara. U dinamičkoj kompoziciji koja sadrži brojne biblijske motive dominiraju dva simbola, križ Kristove muke i križ Pobjede. Iznad brojnih simbola koji se na različite načine mogu povezati s etuharistijskim otajstvom u gornjem luku se izdvaja natpis ''Hvala Ti, Bože, što sam bio na ovom svijetu''. Za teološko-ikonografsku analizu i mišljenje o ovom djelu upitali smo našeg istaknutog liturgičara i stručnjaka za sakralnu umjetnost fra Bernardina Škuncu.

MURTIĆEV 'KOZMOS IZ KAOSA' U DOBROTI

Murtićev mozaik u crkvi svetog Eustahija u Dobroti motrio sam prvo u skicama koje su prvotno bile svojevrsna studija za franjevačku crkvu Svetih apostola Petra i Pavla u Mostaru, potom u finalnom izgledu – nakon napuštanja mostarske lokacije – za spomenutu crkvu Svetog Eustahija  u Dobroti. Murtić je uradio brojne skice u traženju rješenja za prvi, potom i za drugi smještaj.

Što se dogodilo s tim grandioznim mozaikom u njegovu nesigurnu hodu do konačnog smještaja? Je li s ovim mozaikom slikar Murtić – svjetonazorski relativno daleko od kršćanskog sakralnog slikarstva – dobio 'pečat' sakralnog slikara?  Je li taj svjetski poznat umjetnik – slikarski eruptivan, neobuzdan u kolorizmu i raskošan u simbolizmu – uspio stvoriti slikarsko djelo koje se smisleno može smjestiti u jednu katoličku crkvu? Jesmo li, vjernički gledano, pred ovim mozaikom 'uzdignuti' ili smo uznemireni?

Naš odgovor na rečena i slična pitanja dvojak je, ali ne dvoznačan.

Motrimo li Murtićev mozaik izdvojeno od smještaja u crkvi Svetog Eustahija, pa i od onog namjeravanog u Mostaru, reći ćemo prvo:  riječ je o umjetničkom djelu koje se doima kao dubinski napor da slikar iz vlastita imanentnog propinjanja  dosegne transcendentno s prostora opće religijskog, ponešto i kršćanskog zrenika. Iz tog, nazovimo 'kaotičnog' zrenika, dotičemo crtu Murtićeva stvaranja 'sklada' iz suprotnosti različitih silnica.  Motreći mozaik s takvog zrenika, nameće mi se misao Vasilija Kandinskog o umjetničkom stvaranju. Svaki umjetnik – interpretiram Kandinskog – u svojem stvaranju trebao bi se prepustiti, makar nesvjesno,  zakonu svemirskog nastajanju kozmosa iz kaosa, što u stanovitom smislu vrijedi i za stvaralački čin čovjekova duha, jer „svako umjetničko djelo – piše Vasilij Kandinsky početkom 20. st. – u tehničkom smislu rađa se baš kao što je nastao i svemirski kozmos… preko kaotičnih turbulencija…“. Stoga je, prema istom Kandinskom,  „stvaranje jednog djela prispodobivo stvaranju svijeta“ (Du Spirituel dans l'art, et dans la peinture en particulier, Denoël, 1989., str. 28). Umjetnik, naime, makar i nesvjesno, sudjeluje u tajni stvaranja. Stvaranje kroz 'kaos', što je utkano u sami stvaralački čin i stvaralačko događanje, određeni je pokretač istinskog stvaralačkog djela. Umjetničko djelo nastaje na crti stvaranja koje nadilazi uobičajeni logički govor. Nije, dakako, ni protiv logike, ni protiv razuma, ni protiv uhodanih pravila, nego je iznad, i samo tako može nastati stvaranje novoga. Pa kao što nije moguće dovinuti tajnu Božjeg stvaranja kozmosa preko prolaznog  kaosa, tako biva i s istinskim umjetnikom u slikarstvu i u drugim umjetnostima. U stanovitom smislu, to je u 'prirodi' nastajanja umjetničkog djela, događa se spontano, nešto kao posebna igra bez izmišljanja, nenamješteno, 'bez pravila' ili, bolje je reći, iznad pravila. Pitanje je o nastajanju stvaralačkog čina, ne o 'tehnici' slikanja. No, dok se umjetničko stvaranje rađa iz takvih, naoko suprostavljenih silnica, ostaje 'zahtjev' da ono mora dovesti do lijepog i skladnog. Tko to može? Malo ih je. Zato je istinske umjetnosti jako malo.

Držimo da je s takvog motrišta slikarstvo Ede Murtića paradigmatično. Je li i problematično? Odgovor će o tome dati pozvaniji. Što se mene tiče, stojim pred mozaikom u crkvi sve. Eustahija u Dobroti. Taj mozaik, promatran zasebno, 'iz sebe',  bez suodnosa u prostoru s drugim umjetničkim sadržajem, vrijedan je pažnje, ali po sebi nije slikarsko djelo koje bi – naglašavam: zasebno, samostojno – moglo stajati u jednoj katoličkoj crkvi. Naš se odgovor odnosi na ono drugo, na ono što mu dopušta ulaz u katolički bogoslužni prostor: Murtićev mozaik u suodnosu s postojećom umjetničkom baštinom u crkvi sv. Eustahija, gdje dobro stoji.  

Murtićev mozaik  u apsidi crkve u Dobroti, postavljen u začelju velikog baroknog oltara, studijski domišljen i simbolički artikuliran za taj prostor, daje, naime, posve drugačiji dojam. Očito,  Murtić je – ne bez razgovora s Brankom Zbutegom, naručiteljem, ali i znalcem u razumijevanju umjetničkog djela – uspio stvoriti suodnos između svojega umjetničkog djela i postojećeg svečanog baroknog oltara s retablom  i tabernakulom, sve potonje u visoko vrijednom baroku. Doživljavamo, naime, da Murtićev mozaik u Dobroti predstavlja dubinsko traganje i hod u otkrivanju Tajne vjere, sada naglašenije  s kršćanskog zrenika, a visoko sakralni barokni oltar s tabernakulom 'očitovanje' je te Tajne.

Taj doživljaj imamo nadasve kad stojimo u osovinskom motrenju mozaika iz crkvene lađe. Doživljavamo neočekivanu pomirenost između baštinjenog i novog, između baroknog i Murtićevog. Držimo da se s postavljanjem  naskroz modernog mozaika u crkvi svetog Eustahija dogodilo slaganje suprotnosti (concordantia opositorum), da se poslužimo sintagmom iz području klasične filozofije i teologije. U stanovitom smislu, dva umjetnička  'entiteta', veoma različita, ušla su u 'dijalog' i dobro komuniciraju. To se može kazati nadasve s konceptualnoga gledišta, mogli bi smo kazati studijskoga, manje s motrišta doživljavanja od strane 'običnog' vjernika. No, znademo, dogodilo se više od jedanput, da 'obični'  ljudi znadu rasti u doživljavanju, što se, primjerice, dogodilo s Dulčićevom velikom freskom u crkvi Gospe od zdravlja u Splitu.

Dobro je što se Murtić za konačnu realizaciju svojega mozaika odrekao definiranih likova kršćanske Tajne – Uskrsaloga, anđela, svetaca – što je namjeravao učiniti dok je u skicama tražio suodnos s baštinjenim. Naime, u velebnoj baroknoj kompoziciji velikog oltara i tabernakula s Uskrslim u svojemu središtu, sve je figurativno izraženo (Uskrsnuli, sveci s jedne i s druge strane), pa bi svaka figurativna replika na Murtićevu mozaiku bila  nepotrebni pleonazam. Slikar mozaika ostao je na crti simbolizma: u osovinskoj dominanti  suodnosa između tabernakula s Uskrslim (barokna baština) i, pozadinski, svjetlo žutoga KRIŽA u vrhu mozaika, sjajno je istaknuta duhovno-teološka vertikala cjeline, dakle baroknog i Murtićevog; tu vertikalu  sa strane, nešto niže, pojačavaju dva druga bitna Murtićeva simbola: s desne je KRIŽ u crvenoj boji, kao simbol Kristova 'Stabla života' (Otk 22,2; 22,14), a s lijeve strane 'Stabla spoznaje dobra i zla'  u Edenskom vrtu (Post 2,9); pri tome je veoma značajno da se iz spomenutog crvenog KRIŽA – uz zamah vrtloga što se izvija s dna toga KRIŽA – izljeva slap 'blagoslovnih' silnica prema vrhu tabernakula, što se ne događa iz 'Stabla spoznaje', gdje je nastao misterij istočnoga grijeha (usp. Post 3, 1-8); u tom osovinskom motrenju mozaika pažnju zaslužuje i DUGA koja u simetričnom odnosu ispod središnjeg svijetlo-žutoga Križa takoreći prenosi uzvišene boje vječnoga SVJETLA; konačno, u smislu simboličkog ukrašavanja mozaika,  po čitavom Murtićevom 'kozmosu' pojavljuju se svijetli i radosni izričaji ptica i zvjezdica; tek su u dnu naznake likova: s desne strane 'predstavnici' lokalnog čovjeka u narodnoj nošnji, s lijeve strane naznake životinja.   

U svem tom snažnom slikarskom izražavanju može se čitati slikareva 'nemoć' u govoru pred Neizrecivim, ali i slikareva slutnja u teološku vrijednost preobrazbe u konačnu pobjedu Dobra nad Zlim, pri čemu ta (slikareva) spoznaja nije bila moguća bez TAJNE KRIŽA (crveni križ) i USKRSNUĆA (svjetlo-žuti Križ u vrhu), postavljeni u suodnos s tabernakulom, odnosno oltarom.  

Dodajmo da bi se Murtićev mozaik u Dobroti moglo čitati i iz matrice u Apokalipsi/Otkrivenju:  o „ratu na nebu“ (usp. Otk 12, 8) i o „slavlju na nebu“ (usp. Otk 19, 1-10). U svakom slučaju, Murtić nije daleko od apokaliptičkoga govora. U tome se, uostalom, prepoznaje i misao Kandinskoga o nastajanju umjetničkog djela iz kaosa u kozmos.

Čitamo li, dakle, postavljeni Murtićev mozaik u suodnosu s postojećom baroknom kompozicijom, držimo da je došlo do ostvarenja u kojemu traganje za otkrivanjem Tajne (Murtić) predstavlja čovjekov (umjetnikov) napor koji se dobro složio s baroknom definicijom Tajne vjere. Murtićeve eruptivne silnice – nerijetko silnice kaosa – suglasile su se sa  kršćanskim-katoličkim Svetim,  što je barokna umjetnost u Dobroti izrazila na svoj visoko umjetnički način.   

Fra Bernardin Škunca, 8.ožujka 2020./Benediktova opcija

 

Fotogalerija: