Dom Prosper Guéranger o posljedicama protuliturgijskog krivovjerja
Dom Prosper Guéranger (1805.—1875.), opat benediktinske opatije Solesmes, bio je veliki obnovitelj rimske liturgije i gregorijanskoga pjevanja. Na području liturgije objavio je dva velebna djela: L’année liturgique u devet svezaka i Les institutions liturgiques u tri sveska, odakle prenosimo cjeloviti tekst XIV. poglavlja I. dijela: »De l’hérésie antiliturgique et de la réforme protestante du XVIe siècle, considérée dans ses rapports avec la liturgie«.
Protuliturgijsko krivovjerje i protestantska reformacija XVI. stoljeća u odnosu na liturgiju
Liturgija predstavlja toliko uzvišenu stvarnost u Crkvi da nije mogla ostati pošteđena napada krivovjerja. Međutim, kao što istočne sljedbe (koje su na mnoge načine iskrivile vjerski nauk) nisu pobijale crkveni autoritet na izravan način, kao pojam, tako niti racionalizam nije na sustavan način protjeravao bogoštovne forme u ovoj domovini svetih tajni. Istočne sljedbe, međusobno razdijeljene žestokim razdorima, spojile su kršćanstvo ili s prikrivenim panteizmom, ili sa samim dualističkim načelom. Ali nadasve im je potrebno vjerovati i biti kršćani; njihova je liturgija potpuni izraz njihovoga stanja. Određene su formule oskvrnute huljenjem o utjelovljenju Riječi; no taj nered nije spriječio da se i u tim formulama i u pratećim obredima očuva tradicionalno poimanje liturgije. Osim toga, vjera je (premda nagrđena) bila plodna gotovo do naših dana među tim ljudima koji krivo vjeruju, ali žele vjerovati. A jakobiti i nestorijanci tek su nakon 1000. godine načinili više liturgijskih formula, primjerice anafora, negoli Grci melkiti, čije liturgijske knjige nisu dobile više ništa novo nakon njihova odvajanja od Rimske crkve, izuzevši neke zbirke himana koje su sastavile raznorazne osobe, te su dodane bogoslužnim knjigama. No ova vrst molitava ne pripada temeljnoj sastavnici liturgije, poput anafora, blagoslova itd. koje su sastavili suvremeni jakobiti i nestorijanci, čiji tekst ili spomen možemo pronaći u Renaudotovu djelu o istočnim liturgijama,[1] ili u Asemanijevoj Istočnoj biblioteci.[2] Međutim, čitatelj bi pogriješio kad bi pomislio da smatramo ovakvo izobilje znakom napretka. Drevnost i nepromjenjivost formula koje se izgovaraju za oltarom predstavlja njihovu najvažniju odliku. Pa ipak, plodnost o kojoj govorimo znak je života; a mora se priznati da je crkveni stil tih anafora, čak i najnovijih, potpuno sukladan stilu koji je posvećen stoljetnom uporabom. Što se tiče tradicija obreda i ceremonija, njih su istočne sljedbe izuzetno vjerno očuvale. Ako se pokadšto među njima pronađu primjese praznovjerja, ipak je moguće razaznati prvobitno vjersko utemeljenje. Međutim, kod nas postupno smanjivanje izvanjskih čina odaje prisutnost pritajenoga racionalizma koji očituje svoje rezultate.
Grčka je Crkva općenito očuvala s velikom brižljivošću, možda i genijem, barem liturgijske forme. Na drugome smo mjestu rekli kako ju je Bog predodredio da nepromjenjivošću svojih drevnih običaja, barem na određeno vrijeme, dadne neophodno svjedočanstvo o čistoći latinskih tradicija. Upravo se zbog toga Ćiril Lukaris[3] tako sramotno nasukao u svojoj namjeri da uvede nauk zapadnoga racionalizma u Istočnu crkvu. U svakome slučaju, svađalački i prkosni duh Marka Efeškoga[4] ostao je u krilu Grčke crkve, te će uroditi svojim prirodnim plodovima u trenutku kad ova Crkva bude pozvana utopiti se u naša europska društva. Grčka crkva zasigurno mora proći kroz protestantizam prije nego se vrati u crkveno jedinstvo, a s punim se pravom može vjerovati da se revolucija već dogodila u srcu njezinih episkopa. Prema analognome redu stvari, liturgija kao službena forma službenoga vjerovanja ostat će postojanom ili će se mijenjati već prema volji onoga tko ima vlast. Prema tome, liturgijsko krivovjerje nije moguće tamo gdje je vjerski nauk već potkopan, gdje se nalazi još samo truplo kršćanstva koje se može trzati jedino pomoću impulsa ili galvanizma, sve dok se ne raspadne od truleži te postane posve nesposobnim za primanje vanjskih podražaja, kao što već dulje vrijeme nije osjetilo dodir života.
Dakle, samo u okrilju prave Crkve može uzavreti protuliturgijsko krivovjerje, odnosno krivovjerje koje se postavlja neprijateljski prema bogoštovnim formama. Razoriteljski će um pokušati unijeti takav ubitačni otrov samo ondje gdje postoji nešto što se može razoriti. Njegove udarce je Istok iskusio samo jednom, vrlo silovito, i to u vrijeme crkvenoga jedinstva. U VIII. st. javila se gnjevna sljedba koja je, pod izlikom oslobađanja duha od okova forme, satrla, razdrla, sažgala simbole vjere i kršćanske ljubavi. Krv se lijevala u obranu slike Božjega sina, kao što se lila i četiri stoljeća ranije za trijumf pravoga Boga nad kumirima. No upravo će zapadno kršćanstvo vidjeti kako se u njegovu krilu organizira još dulji, još tvrdokorniji rat, koji traje i danas, protiv liturgijskih čina u cjelini. Crkve Zapada ostaju u takvome stanju kušnje zbog dviju stvari: ponajprije, kao što smo rekli, zbog životnosti rimskoga kršćanstva, koje jedino zavrjeđuje kršćansko ime, pa se radi toga na nj okomila sva silovitost zablude. Drugi je razlog materijalni racionalni značaj zapadnih naroda koji, lišeni okretnosti grčkoga duha kao i istočnoga misticizma, na području vjerovanja znaju jedino nijekati i odbacivati od sebe ono što ih uznemiruje ili ponižava, te zbog toga dvostrukog razloga nisu sposobni, poput semitskih naroda, slijediti isto krivovjerje dugi niz stoljeća. Upravo je zbog toga krivovjerje kod nas (izuzevši pojedine osamljene slučajeve) napredovalo jedino na način nijekanja i razaranja. U tome se smjeru kreću svi napori goleme protuliturgijske sljedbe, kao što ćemo sada vidjeti.
Njezino je poznato ishodište Vigilancije, onaj Gal ovjekovječen žustrim sarkazmima svetoga Jeronima.[5] On izruguje sjaj ceremonija, grubo napada njihov simbolizam, pogrđuje relikvije svetaca, u jednome se mahu obara na beženstvo svetih poslužitelja i na čistoću djevica. A sve to zbog očuvanja čistoće kršćanstva. Kao što se vidi, taj loši nagovještaj nije samo u jednome Galu četvrtoga stoljeća. Istok, koji je na tome području iznjedrio samo ikonoklastičko krivovjerje, ipak je poštedio, nauštrb dosljednosti, liturgijske obrede i običaje koji se nisu neposredno odnosili na svete slike.
Nakon Vigilancija Zapad je ostao miran nekoliko stoljeća. No kad su se barbarska plemena, što ih je Crkva civilizirala, pomalo sprijateljila s misaonim radom, pojavili su se najprije pojedinci a zatim i sljedbe koje su na grubi način nijekale ono što nisu shvaćale, tvrdeći da ono što osjetila ne mogu izravno zamijetiti nije stvarno. Krivovjerje sakramentara, posve nezamislivo na Istoku, započelo je na Zapadu u XI. stoljeću huljenjem arhiđakona Berengarija.[6] Reakcija protiv tako strahovitoga krivovjerja javila se u cijeloj Crkvi, no već se moglo predvidjeti da racionalizam, koji se razbuktao protiv najuzvišenijega kršćanskog bogoštovnog čina, više ne će stati. Otajstvo stvarne prisutnosti božanske Riječi pod euharistijskim simbolima došlo je na nišan svih napada. Trebalo je udaljiti Boga od čovjeka; a da se s većom sigurnošću napadne ova prvorazredna dogma, trebalo je zakrčiti sve putove liturgije koji, ako možemo tako reći, uvode u euharistijsko otajstvo.
Berengarije je samo dao signal: njegov će se nasrtaj pojačati već u istome i u narednim stoljećima, te će se pretvoriti u najdulji i najstrašniji napad koji je katolička vjera doživjela. Sve je, dakle, započelo nakon 1000. godine. »Bilo je to možda«, reče Bossuet, »vrijeme strahovitoga oslobođenja sotone nakon tisuću godina, kao što je nagovijestila Knjiga Otkrivenja. To može označavati krajnji metež, tisuću godina nakon što je „jaki i naoružani”, to jest pobjedonosni đavao, bio okovan dolaskom Isusa Krista na svijet«.[7]
Pakao je izrovao najotrovniji talog svoje kaljuže; i dok se racionalizam malo-pomalo budio, đavao je pritekao u pomoć rasijavši Zapadom nečisto sjeme koje je Istok već od početka na užasan način posijao u svoje krilo — sljedbu koju je sv. Pavao nazvao otajstvom bezakonja: manihejsku herezu. Poznato je kako je ona pod lažnim imenom spoznaje (gnoze) okaljala prva stoljeća kršćanstva, s kakvom se podmuklošću u raznim vremenima uvukla u krilo Crkve, omogućujući svojim sljedbenicima da mole, čak i da se pričešćuju s katolicima, te kako je prodrla i u sâm Rim, gdje je bilo potrebno prodorno oko jednoga svetog Leona i svetog Gelazija da bude raskrinkana. Ova je odvratna sljedba, zarobljena svim tjelesnim gnusobama, pod izlikom duhovnjaštva potajno obezvrjeđivala najsvetije obrede javnoga bogoštovlja kao grube i odviše materijalne. Može se vidjeti što nam o tome govori sv. Augustin u knjizi protiv manihejca Fausta, koji je osuđivao čašćenje svetaca i njihovih relikvija kao idolopoklonstvo.
Carevi Istoka progonili su tu zloglasnu sljedbu najstrožim mjerama, no ipak je nisu uspjeli utrnuti. Ponovno se javlja u IX. st. u Armeniji pod vodstvom poglavara zvanog Pavao, po kojemu su ti krivovjerci na Istoku dobili ime paulicijani. Oni su toliko ojačali da su vodili ratove protiv carigradskih careva. Petar Sikul, kojega je Bazilije Makedonski odaslao među njih zbog razmjene uhićenika, imao je priliku upoznati ih te je napisao knjigu o njihovim zabludama.
»Tu on opisuje ove krivovjerce«, kaže Bossuet, »s odlikama koje su za njih karakteristične: njihova dva počela, prijezir prema Starome Zavjetu, čudesna sposobnost prikrivanja kada zatreba, te druge oznake koje smo vidjeli. Međutim, ističe dvije-tri oznake koje se ne smiju zaboraviti: njihova osobita odbojnost naspram prikaza raspeća, što je prirodna posljedica njihove zablude, budući da su odbacivali muku i smrt Božjega sina; njihovo preziranje Presvete Djevice koju nisu smatrali Majkom Isusa Krista zbog toga što nisu vjerovali u njegovo ljudsko tijelo; a nadasve njihovo udaljavanje od Euharistije«.[8] »Osim toga, smatrali su da katolici časte svetce kao božanstva i da zbog toga zabranjuju svjetovnjacima čitati Sveto pismo, bojeći se da ne bi otkrili ovu i mnoge druge zablude«.[9]
Kao što vidimo, postojalo je već potpuno uobličeno protuliturgijsko krivovjerje. Još mu je nedostajao samo narod spreman da ga prihvati. Na putu za Europu ova je sljedba prošla preko Bugarske te je ondje pustila duboko korijenje; zbog toga su razloga na Zapadu njezini sljedbenici prozvani Bugarima. Godine 1017. za vladavine kralja Roberta mnogo ih se našlo u Orléansu; malo kasnije bilo ih je i u Languedocu, potom u Italiji, gdje su se prozvali »katarima« — tj. čistima, najzad čak u Njemačkoj. Njihova je zlokobna riječ izrastala iznutra poput rak-rane,[10] a njihov je nauk bio uvijek jednak, utemeljen na vjeri u dva počela i na mržnji prema bilo kakvome vanjskom vidiku bogoštovlja, što je bilo dodatno pojačano svim gnostičkim gnusobama. Pored svega toga, bili su vrlo prijetvorni; u Crkvi su se izmiješali s pravovjernima te, kad bi odlučili ništa ne govoriti, bili bi spremni na bilo kakvo krivokletstvo, samo da ih se ne razotkrije. Već su silno ojačali u XII. st. na jugu Francuske; stoga nema sumnje da su Petar iz Bruysa[11] i Henrik[12], čiji se nauk obrušio na sv. Bernarda i Petra Časnoga, bili dvojica glavnih predvodnika. Godine 1160. prelaze u Englesku, gdje su prozvani poplikani ili publikani. U Francuskoj ih se naziva albigenzima zbog njihove moći u jednoj od provincija, a oni koji su na dublji način uvedeni u mrske misterije ove sljedbe zovu se patarenima. Poznato je kakvom su se revnošću katolički narodi srednjega vijeka okomili na ove sektaše: Crkva je smatrala da protiv njih može objaviti križarsku vojnu te je tako započeo rat do istrijebljenja u kojemu su na izravan ili neizravan način sudjelovali svi veliki likovi Crkve i države. Albigenški je nauk bio ugušen, barem što se tiče njegove izvanjske prevlasti. On je ipak ostao prigušeno prisutan kao sjeme sviju zabluda koje će eksplodirati u XVI. st. Učenja njegovoga čudovišnog misticizma održat će se sve do naših dana unutar kvijetističkoga krivovjerja, koje je možda opasnije za ispravan liturgijski nauk i od samoga čistog racionalizma.
Novi ogranak ove sljedbe, manje mističan i zbog toga primjereniji zapadnome mentalitetu, niknuo je u Lyonu na istome manihejskom deblu uvezenome sa Istoka u trenutku kad je prvoj grani prijetilo nasilno razaranje. Godine 1160. trgovac Petar Valdès[13] je u Lyonu utemeljio sljedbu neobuzdanih fanatika poznatu pod imenom lyonskih siromaha, ali najviše pod nazivom valdežani, prema imenu njihova utemeljitelja. Već se tada moglo nagovijestiti duhovno savezništvo ove sljedbe s onom čiji je rodonačelnik kod nas bio Berengarije. Oslobodivši se ubrzo manihejskih učenja, koja kod nas nisu bila popularna, oni su propovijedali ponajprije crkvenu reformu, a da bi je ostvarili, drsko su potkopavali cjelokupno njezino bogoštovlje. Prije svega, za njih više ne postoji svećeništvo; svaki laik je svećenik; svećenik u smrtnome grijehu više nema vlast posvećivanja; dosljedno tome, više nema sigurne euharistije; klerici ne smiju posjedovati zemaljska dobra; treba se gnušati od crkava, svete krizme, štovanja Blažene Djevice Marije i svetih, molitava za mrtve. Sve treba podrediti Svetome pismu, itd. Valdežani smatraju crkveni moral sablažnjivim zbog njegove raspuštenosti te demonstriraju moralni rigorizam, u suprotnosti prema albigenškoj razuzdanosti.
No Francuska nije bila jedino poprište ovakve silovite pobune protiv forme unutar katoličanstva. Koncem XIV. st. u Engleskoj se javio Wycliff[14] koji je ponovio gotovo sve valdežanske bogohule. Međutim, svaki sustav vjerske zablude, kako bi postigao određenu čvrstoću, mora se izbliza ili izdaleka osloniti na panteizam; a budući da kod nas gnostički misticizam, kao što smo vidjeli, nije mogao zadobiti masovnu podršku, Wycliff je odlučio utemeljiti svoje razorno učenje na fatalističkome sustavu čiji je izvor predstavljala Božja nepromjenjiva volja koja je upila u sebe sve volje pojedinačnih stvorenja.
Otprilike je u isto vrijeme Jan Hus[15] propovijedao u Njemačkoj i spremao onaj silan prevrat koji će stoljećima odvajati čitave narode od zajedništva s Rimom. I on se uvelike pozivao na pretjerane izvode dogme o predodređenju, a u praksi je ponižavao svećeništvo pred laicizmom, propovijedao je čitanje Svetoga pisma nauštrb Tradicije te je povrijedio vrhovnu crkvenu vlast na liturgijskome području zahtijevajući da se laici pričešćuju iz kaleža.
Najzad je došao Luther, koji nije rekao ništa što njegovi prethodnici već nisu rekli, ali je ustvrdio da će osloboditi čovjeka i od robovanja mišljenja s obzirom na učiteljsku vlast Crkve, i od robovanja tijela s obzirom na liturgijsku vlast. Calvin i Zwingli su ga nasljedovali povodeći se za Socinijem, čiji je čisti naturalizam bio neposredna posljedica nauka koji se pripravljao već stoljećima. No kod Socinija prestaje bilo kakva liturgijska zabluda; liturgija, sve više okrnjena, ne prispijeva više do njega.
* * *
Da bismo mogli predočiti štete koje je prouzročila protuliturgijska sljedba, smatramo nužnim na ovome mjestu predstaviti hod samozvanih reformatora kršćanstva proteklih triju stoljeća te prikazati cjelinu njihovih djela i nauka s obzirom na čistku bogoštovlja. Nijedan drugi pregled (osim liturgijskoga) ne može tako jasno i prikladno razotkriti uzroke ovako brzoga širenja protestantstva. Tu se može razaznati djelovanje upravo đavolske lukavštine koja udara na sigurno te će nepogrješivo postići dalekosežne posljedice.
1. Mržnja prema tradiciji u bogoslužnim formulama
Prva je značajka protuliturgijskoga krivovjerja mržnja prema tradiciji sadržanoj u bogoslužnim formulama. Ne može se osporiti prisutnost ove osobite značajke kod svih krivovjernika, od Vigilancija sve do Calvina, a uzrok se lako objašnjava. Svaki sektaš koji želi uvesti novi nauk nužno se nalazi pred liturgijom, a to je tradicija u najjačemu obliku, te zbog toga nema mira dok ne ušutka taj glas, dok ne istrgne te stranice koje čuvaju vjeru minulih stoljeća. Doista, na koji su se način luteranstvo, kalvinizam i anglikanizam ugnijezdili i održali među masama? Da bi se to postiglo, dovoljno je bilo samo zamijeniti stare knjige i formule novima, i sve je bilo riješeno. Više ništa nije smetalo novim naučiteljima, mogli su posve udobno propovijedati: vjera puka sad je ostala bez zaštite. Luther je to shvatio oštroumnošću koja je dostojna naših jansenista, te je u prvome razdoblju svojih inovacija, dok se još smatrao dužnim sačuvati određeni dio vanjskih formi latinskoga bogoslužja, odredio sljedeća pravila za reformiranu Misu: »Mi odobravamo i zadržavamo Introite [ulazne pjesme] nedjelja i blagdana Isusa Krista, to jest, Uskrsa, Duhova i Božića. Više bismo voljeli cjelovite psalme iz kojih su ovi Introiti preuzeti, kao što se činilo u starini; no ipak se namjeravamo prilagoditi trenutnoj praksi. Ne korimo one koji žele sačuvati Introite apostola, Blažene Djevice i drugih svetaca, ukoliko su preuzeti iz psalama ili drugih biblijskih knjiga«.[16] Luther se i odveć bojao svetih pjesama koje je sastavila Crkva za javnu vjeroispovijest. U njima je odviše osjećao snagu tradicije koju je htio odstraniti. Kad bi Crkvi priznao pravo da u svetome zborovanju stavi svoj glas uz bok svetopisamskih tekstova, Luther bi riskirao da iz milijuna usta začuje osudu svojih novih nauka. Dakle: mržnja prema svemu što u bogoslužju nije preuzeto isključivo iz Svetoga pisma.
2. Zamjena crkvenih formula čitanjima Svetoga pisma
I zaista, drugo je načelo protuliturgijske sljedbe zamjenjivanje formula crkvenoga stila s čitanjima Svetoga pisma. Time ova sljedba ostvaruje dvostruku prednost: ponajprije ušutkava glas tradicije koje se uvijek plaši; osim toga, na taj način može širiti i podržavati svoje dogme bilo nijekanjem bilo tvrdnjom. Nijekanjem, tako da vještim izborom prešućuje biblijske tekstove koji sadrže nauk protivan zabludama koje se žele nametnuti; tvrdnjom, tako da iznose okrnjene tekstove koji, osvjetljujući samo jedan vidik istine, skrivaju druge vidike od očiju naroda. Već je stoljećima dobro poznato da svi mogući krivovjerci daju prednost Svetome pismu pred crkvenim definicijama jedino zato da bi Božja riječ govorila samo to što oni žele, tako što je prema potrebni pokazuju ili skrivaju. Uostalom, vidjet ćemo što su na tome području načinili jansenisti, koje je njihov sustav obvezivao da očuvaju izvanjsku povezanost s Crkvom; a što se protestanata tiče, oni su liturgiju gotovo sasvim sveli na čitanje Biblije, popraćeno govorima koji je razumski tumače. Odabir i određivanje liturgijskih knjiga na kraju su potpali pod reformatorovu samovolju, koji je u konačnici odlučivao ne samo o smislu Božje riječi, nego i o samoj toj riječi. Tako Martin Luther smatra da u njegovome panteističkome sustavu treba uspostaviti dogmu nekorisnosti dobrih djela i dostatnosti same vjere; stoga će izjaviti da je Jakovljeva poslanica »slamnata poslanica« a ne kanonska poslanica, samo zbog toga što se u njoj naučava o nužnosti dobrih djela za spasenje. U svim vremenima i u svim oblicima pojavit će se ista stvar: nikakve crkvene formule, samo Sveto pismo, ali interpretirano, ali probrano, ali predstavljeno od onih koji se zanimaju za novotarije. Ova je stupica opasna za jednostavne ljude; tek mnogo kasnije uviđaju da su prevareni i da je Božja riječ, taj dvosjekli mač (kako veli apostol), nanijela teške rane, budući da su njome rukovali sinovi propasti.
3. Uvođenje neistinitih formula
Nakon što su krivovjernici uklonili crkvene formule i proglasili posvemašnju nužnost da se u bogoslužju upotrjebljavaju isključivo riječi Svetoga pisma, ipak primjećuju da se Sveto pismo ne prigiba uvijek prema svim njihovim zahtjevima; stoga je njihovo treće načelo, to jasno kažemo, izmisliti i uvesti različite formule pune lukavštine, kojima se narod još čvršće okiva u zabludu, a čitava se zgrada bezbožne reforme učvršćuje za mnoga stoljeća.
4. Uobičajeno proturječje načelima
Ne treba se čuditi proturječju koje ova sljedba na taj način očituje u svojemu djelovanju, ukoliko se ima na umu da je četvrto načelo — odnosno, možemo reći četvrta nužnost koja se sektašima nameće zbog same činjenice njihove buntovnosti — uobičajeno proturječje vlastitim načelima. Tako i mora biti, da bi bili smeteni u velik dan koji će doći prije ili kasnije, kad će Bog otkriti njihovu golotinju naočigled narodima koje su zaveli; ali također zbog toga što čovjek ne uspijeva biti dosljedan: samo istina može biti dosljedna. Tako svi sektaši, bez iznimke, na početku potražuju pravo starine: žele osloboditi kršćanstvo od svega lažnoga i nedostojnoga što su ljudske zablude i strasti unijele u nj. Ne žele ništa što ne bi bilo u skladu s prvotnim kršćanstvom te tvrde da obnavljaju kršćansku vjeru iz njezinih početaka. Da bi ostvarili taj učinak, oni ljušte, uklanjaju, ukidaju; sve se ruši pod njihovim udarcima. A kad se radi na obnovi bogoštovlja u njegovoj izvornoj čistoći, odjednom sve vrvi novim formulama koje potječu tek od jučer, koje su očito djelo ljudskih ruku, budući da njihovi sastavljači još žive. Svaka je sljedba podložna toj nužnosti: vidjeli smo to kod monofizita, nestorijanaca, a isto pronalazimo i u svim ograncima protestantizma. Njihova prijetvornost u propovijedanju starine dovela ih je dotle da su smrvili u prah cjelokupnu prošlost; a zatim su stupili pred zavedeni narod zaklinjući se da je sve u redu, da su papističke natruhe nestale, da je bogoštovlje vraćeno u svoju izvornu svetost. Naglašavamo još jednu odliku krivovjeraca na području mijenjanja liturgije: u svojemu mahnitom uvođenju novotarija oni se ne zadovoljavaju uklanjanjem formula crkvenoga stila, koje žigošu kao ljudsku riječ, nego proširuju svoju osudu i na čitanja i molitve koje je Crkva preuzela iz Svetoga pisma. Mijenjaju, zamjenjuju, ne žele moliti zajedno s Crkvom te tako izopćuju sami sebe, bojeći se i najmanjega ostatka pravovjerja koje je odabralo spomenute biblijske odlomke.
5. Uklanjanje obreda i formula koje izriču otajstvo
Sektaši su poduzeli liturgijsku reformu s jednakim ciljem kao i dogmatsku reformu, koja predstavlja njezin uzrok. To znači da, kao što su se protestanti odvojili od crkvenoga jedinstva kako bi manje vjerovali, tako su bili primorani ukloniti iz bogoslužja sve obrede i sve formule koje izriču otajstvo. Osudili su kao praznovjerje i idolopoklonstvo sve ono što im nije izgledalo potpuno racionalno, ograničavajući tako vjerske izričaje, i zatvarajući sumnjom ili čak nijekanjem sve putove koji vode u nadnaravni svijet. Na taj način nema više sakramenata, osim krštenja, u iščekivanju socinijevstva koje će svoje pristaše od toga osloboditi; nema više blagoslovina, blagoslova, svetih slika, svetačkih relikvija, procesija, hodočašća itd. Nema više oltara, nego običan stol; nema više žrtve kakva postoji u svakoj vjeri, nego obična večera; nema više crkve, nego samo hram, kao kod Grka i Rimljana; nema više sakralne arhitekture budući da više nema otajstva; nema više kršćanskoga slikarstva i kiparstva, budući da više nema osjetima dostupne vjere; najzad, nema više poezije u bogoslužju koje nije plodno niti ljubavlju niti vjerom.
6. Utrnuće duha molitve
Ukidanje otajstva u protestantskoj liturgiji moralo je neizbježno uroditi potpunim utrnućem onoga molitvenog duha koji se u katoličanstvu naziva pomazanjem. Srce koje se nalazi u buntovnosti više nema ljubavi; a srce bez ljubavi može u najboljemu slučaju proizvesti kakve-takve izraze poštovanja ili straha uz farizejsku oholu hladnoću: takva je protestantska liturgija. Osjeća se da onaj tko je recitira uživa što ne pripada među one kršćane papiste koji spuštaju Boga na vlastitu razinu svojim prisnim i priprostim govorom.
7. Odbacivanje zagovora Blažene Djevice Marije i svetaca
Budući da se plemenito ophodi s Bogom, protestantskoj liturgiji nisu potrebni stvoreni posrednici. Uvjerena je da nedovoljno poštuje Vrhovno biće ako zaziva zagovor Blažene Djevice Marija i zaštitu svetaca. Ona isključuje cjelokupno papističko idolopoklonstvo koje traži od stvorenja ono što bi trebalo tražiti jedino od Boga. Ona čisti kalendar od svih ljudskih imena koja Rimska crkva s takvom drzovitošću upisuje uz bok Božjega imena; osobito se gnuša imena monaha i ostalih svetačkih likova posljednjih vremena što se pojavljuju uz bok časnih apostola, koje je odabrao Isus Krist, i koji su osnovali prvu Crkvu koja je jedina imala čistu vjeru i bila slobodna od svakoga obrednog praznovjerja i od svake ćudoredne raspuštenosti.
8. Uporaba narodnoga jezika u bogoslužju
Budući da među glavne ciljeve liturgijske reforme spada ukidanje obreda i formula koje izražavaju otajstvo, otuda nužno proizlazi da njezini tvorci moraju zahtijevati uporabu narodnoga jezika u bogoslužju. Ovo je za sektaše jedna od najvažnijih točaka. Oni tvrde kako bogoslužje nije neka tajna stvar; narod mora razumjeti ono što pjeva. Svim neprijateljima Rima prirođena je u srcu mržnja na latinski jezik: u njemu vide poveznicu katolika čitavoga svijeta, oružje prave vjere protiv svih dovitljivosti sektaškoga duha, najmoćniju obranu papinstva. Uostalom, pobunjenički duh koji nuka sektaše da povjere sveopću molitvu govoru svakoga naroda, svakoga kraja, svakoga stoljeća, urodio je i svojim plodovima, tako da reformirani mogu svakoga dana zamijetiti kako katolički narodi, unatoč svojim molitvama na latinskom, obilnije crpe iz svojega bogoslužja i s većim ga žarom obavljaju negoli protestantski narodi. U svako se doba dana u katoličkim crkvama održava služba Božja; vjernik koji joj prisustvuje ostavlja pred pragom svoj materinji jezik; osim u trenutku propovijedi, ne zamjećuje ništa drugo osim isticanje otajstava, što se utišava u najsvečanijemu trenutku: u misnome kanonu. Pa ipak ga ovo otajstvo toliko oduševljava da nimalo ne zavidi sudbini protestanta čije uho nikada ne čuje glasove koje ne bi mogao razumjeti. Dok reformirani hram teškom mukom jednom tjedno okuplja kršćane-čistunce, papinska Crkva neprestance gleda kako njezina vjerna djeca opsjedaju brojne oltare; svakoga dana ostavljaju svoje poslove i dolaze slušati ove otajstvene riječi koje su zacijelo od Boga, budući da jačaju vjeru i ublažuju boli. Priznajmo: majstorski je udarac protestantizma to što je objavio rat protiv sakralnoga jezika; da ga je uspio razoriti, njegov bi trijumf još više uznapredovao. Izložena profanim pogledima poput obeščašćene djevice, liturgija je u tome trenutku izgubila svoj sakralni značaj; i domalo će narodu postati nepodnošljivo da ga se prekida u poslovima ili uživanju, kako bi otišao slušati neki govor jednak govoru na tržnici. Oduzmite Église française njezine radikalne deklamacije i njezine žučne kritike protiv navodne potkupljivosti klera, pa ćete vidjeti hoće li narod još dugo odlaziti slušati samozvanoga primasa Galije kako viče: »Le Seigneur soit avec vous« i kako mu drugi odgovaraju: »Et avec votre esprit«. Na drugome ćemo se mjestu posebice baviti liturgijskim jezikom.
9. Smanjivanje broja molitava
Uklonivši iz liturgije otajstvo koje čini um poniznim, protestantizam je dobro pazio da ne zaboravi praktičnu posljedicu, a to je oslobađanje od napora i neugodnosti koje papistička liturgija nameće tijelu. Ponajprije, nema više posta niti odricanja, nema više klečanja u molitvi, hramski službenik više ne treba vršiti dnevnu službu niti moliti kanonske molitve u ime Crkve. Ovo je jedan od najvažnijih oblika velike protestantske emancipacije: smanjiti broj javnih i osobnih molitava. Ishod je ubrzo pokazao kako su se vjera i ljubav, koje se hrane molitvom, utrnule u reformi; a kod katolika one neprestano podržavaju sva pobožna djela prema Bogu i prema čovjeku, budući da se napajaju na neizrecivim izvorima liturgijske molitve koju obavlja biskupijski i redovnički kler, i kojemu se pridružuje zajednica vjernika.
10. Mržnja prema Rimu i njegovim zakonima
Kako je protestantizmu bilo potrebno određeno pravilo da razabere koja bi od papističkih ustanova bila najopasnija za njegova načela, trebalo je potkopati same temelje katoličke građevine i pronaći kamen temeljac koji sve drži. Instinktivno se otkrilo koja je dogma ponajviše nepomirljiva s bilo kakvim novotarijama: papinska vlast. Kad je Luther na svoj barjak napisao: mržnja prema Rimu i njegovim zakonima, time je samo još jednom ponovio veliko načelo sviju ogranaka protuliturgijske sekte. Stoga je morao listom ukinuti bogoštovlje i ceremonije kao rimsko idolopoklonstvo; latinski jezik, službu Božju, kalendar, brevijar — sve gnusobe velike babilonske bludnice. Rimski prvosvećenik opterećuje razum svojim dogmama, opterećuje osjetila svojom bogoštovnom praksom: stoga treba proglasiti da su njegove dogme čisto bogohuljenje i zabluda, te da su njegovi liturgijski propisi samo sredstvo za jače učvršćivanje njegove ugrabljene i tiranske vlasti. Upravo zbog toga luteranska crkva nastavlja prostodušno pjevati u svojim emancipiranim litanijama: »Od ubojite srdžbe, od klevete, od bijesa i okrutnosti Turaka i pape, oslobodi nas, Gospodine!«.[17] Prisjetimo se na ovome mjestu divnih promišljanja kojima Joseph de Maistre u svojoj knjizi Du Pape pokazuje s velikom pronicljivošću i dubinom da se, unatoč svim nesuglasicama koje razdvajaju različite sekte, ipak sve one slažu u jednome, a to je: proturimski duh. Zamislite bilo kakvu novotariju, bilo na području dogme ili discipline, pa promislite može li se ona ostvariti a da se pritom, svjesno ili nesvjesno, ne zapadne u proturimski duh, ili barem u manje rimski duh, ukoliko nedostaje odvažnosti. Još ostaje pitanje kakav bi mir mogao uživati jedan katolik u prvoj, ali i u drugoj od navedenih situacija.
11. Razaranje svećeništva
Kako bi zauvijek učvrstilo svoju moć, protuliturgijsko je krivovjerje trebalo de facto i de jure razoriti svećeništvo unutar kršćanstva, jer je osjećalo da tamo gdje postoji svećenik, postoji i oltar; a gdje postoji oltar, postoji i žrtva, a prema tome i mistični ceremonijal. Dakle, nakon ukidanja svojstva Prvosvećenika, trebalo je uništiti biskupski pečat, od kojega proizlazi otajstveno polaganje ruku kojim se održava sveta hijerarhija. Otuda proizlazi prezbiterijanizam u širokome smislu, što je samo neposredna posljedica ukidanja Prvosvećenstva. Nakon toga više ne postoje svećenici u pravome smislu riječi: kako bi običan izbor, bez posvete, mogao nekoga posvetiti? Stoga Lutherova i Calvinova reforma priznaje samo Božje službenike, odnosno obične ljude, kao što ćemo vidjeti. No, nije moguće stati na tome. Službenik, kojega laici odabiru i postavljaju, u hramu nosi togu nezakonite uprave, te nije ništa drugo osim laika kojemu su povjerene usputne službe. Dakle, u protestantizmu postoje još samo laici. Tako i treba biti — budući da više nema liturgije. A vrijedi i obratno: nema više liturgije, jer su ostali još samo laici.
12. Svjetovni vladar kao vjerski poglavar
Na posljetku dolazimo do zadnjega stadija ovoga divljeg rasta: budući da je hijerarhija zamrla te svećeništvo više ne postoji, svjetovni će se vladar, kao jedina moguća vlast među laicima, proglasiti vjerskim poglavarom; pa će doskora i najgordiji reformatori, koji su se netom otresli duhovnoga jarma Rima, priznati svjetovnoga vladara kao prvosvećenika, a među njegove će ovlasti ubrojiti i vlast nad liturgijom. Dogma, moral, sakramenti, bogoštovlje i kršćanstvo ubuduće će postojati samo u onoj mjeri koliko to bude odgovaralo vladaru, budući da je njemu ustupljena posvemašnja vlast nad liturgijom, odakle sve ove navedene stvari dobivaju svoj izričaj i primjenu u vjerničkoj zajednici. To je, dakle, temeljni aksiom reforme — i u praksi i u spisima protestantskih naučitelja. Ovaj će zadnji potez dovršiti sliku i omogućiti čitatelju da prosudi o kakvome se lažnom oslobođenju radi: ono se najprije tako silovito okomilo na papinstvo, da bi zatim, snagom nužnosti, ustupilo mjesto jednoj drukčijoj vlasti koja će razoriti samu bît kršćanstva. Istina je da protuliturgijska sljedba u svojemu početku nije običavala na takav način laskati moćnicima. Albigenzi, valdežani, viklifovci, husiti — svi su oni naučavali da se treba oduprijeti, pa čak i suprotstaviti vladarima i upraviteljima koji se nalaze u stanju grijeha, tvrdeći da vladar gubi svoje ovlasti u trenutku kada više nije u Božjoj milosti. Razlog je tome bio što su ovi sektaši, iz straha pred pravdom katoličkih vladara — biskupa za vanjsko područje, mogli imati samo korist narušavajući njihov autoritet. No, otkako su se vladari pridružili pobuni protiv Crkve i odlučili pretvoriti vjeru u nacionalnu stvar i u sredstvo za upravljanje, liturgija je, poput dogme, svedena na okvire pojedine zemlje te je, dakako, potpala pod ovlast najviše vlasti dotične zemlje; stoga reformatori nisu imali drugoga izbora osim iskazati srdačno priznanje onima koji su na taj način pružili pomoć svjetovne moći za uspostavljanje i održavanje njihovih teorija. Istina je da se ovdje radi o pravome otpadništvu, zbog toga što se na području vjere opredijelilo za vremenito a ne za duhovno; no ovdje je riječ o potrebi održanja. Nije samo potrebno biti dosljedan, treba i preživjeti. Upravo zbog toga, Luther, koji se uz veliku buku odvojio od Rimskoga prvosvećenika kao pokrovitelja svih babilonskih gnusoba, nije se sramio proglasiti teološku legitimnost dvostruke ženidbe grofa od Hessena; zbog toga je i otac Gregoire u svojim načelima pronašao opravdanje da postane smrtnim neprijateljem Luja XVI. te da se istodobno pod vodstvom Luja XIV. i Josipa II. bori protiv rimskih prvosvećenika.
Ovo su glavna načela protuliturgijske sljedbe. Ni u čemu nismo pretjerali: samo smo prikazali nauk koji je već stotinu puta iznesen u spisima Martina Luthera, Calvina, magdeburških centurijatora, Hospiniana,[18] Kemnitza i drugih. Njihove su knjige lako dostupne; ili, bolje rečeno, djela koja su odatle proizažla nalaze se svima pred očima. Smatrali smo korisnim osvijetliti njihove najznačajnije vidike. Od upoznavanja zablude može se uvijek izvući korist; a izravno je naučavanje ponekad manje uspješno i teže izvedivo. Sada, dakle, spada na katoličku logiku da odavde izvuče suprotne zaključke.
Bilješke
[1] Eusèbe Renaudot, orijentalist i liturgičar (1648.—1720.), između ostaloga autor je još i danas nezaobilaznoga djela Liturgiarum orientalium collectio, 2 sv. (1715.—1716.), ponovno tiskanoga u Frankfurtu 1847., koje sadržava Misu svih istočnih obreda, osim grčkih i armenskih, uz učene bilješke i studije. [Bilješku dodao: Fabio Marino, talijanski prevoditelj]
[2] Josip Šimun ili Simonije Asemani (arapski: as-Sim’ani), katolički orijentalist (1687.—1768.), bio je vatikanski kanonik, pročelnik Vatikanske biblioteke, a 1766. je godine postao naslovnim nadbiskupom Tira. Između ostaloga, autor je djela Bibliotheca orientalis, zamišljenoga u dvanaest svezaka, od kojih su objavljena samo četiri (Rim 1719.—1728.). Ovo je djelo od temeljnoga značenja za sirijsku literaturu. [Fabio Marino]
[3] Ćiril Lukaris (1572.—1638.), carigradski patrijarh, pokušao je u grčku Crkvu uvesti kalvinistički nauk koji je usvojio u Vjeroispovijesti u osamnaest članaka, objavljenoj u Ženevi 1629. [Fabio Marino]
[4] Marko Eugenik, efeški nadbiskup, bizantski šizmatski polemičar (1391/2.—1444.). Sudjelovao je na saboru sjedinjenja pravoslavaca s Katoličkom crkvom (1439.), gdje se tvrdokorno suprotstavljao sjedinjenju, ponajviše svojim teološkim raspravljanjem. Za tu je borbu sastavio niz polemičkih spisa po kojima je ostao poznat. [Fabio Marino]
[5] Vigilancije, svećenik iz Galije (umro nakon 406.). Godine 404. svećenik Riparije ga je prokazao sv. Jeronimu kao novoga akvitanskog heretika koji je u svome spisu napao štovanje svetaca i relikvija. Primivši dvije godine nakon toga njegova djela, sv. Jeronim je pobio njegov nauk u djelu Contra Vigilantium presbyterum Gallum. [Fabio Marino]
[6] Berengarije iz Toursa, krivovjerac (u. 1088.). Studirao je u Chartresu, vjerojatno je bio kancelar tamošnje škole, a zasigurno je bio tourski arhiđakon. Oko 1047. godine započeo je širiti svoja mišljenja o Euharistiji. Najprije je namjeravao zanijekati pretvorbu kruha i vina u tijelo i krv Isusa Krista; no čini se da je kasnije osporio i stvarnu prisutnost. Prema njegovu nauku, euharistijski kruh i vino bili bi samo simbol koji hrani duše sjećanjem na utjelovljenje i na muku Božjega Sina. Berengarije je bio izopćen u Rimu godine 1050., osuda je ponovljena u Vercelliju iste godine, a sljedeće godine u Parizu. Dobio je odrješenje na saboru u Toursu 1054. godine, gdje se od njega zatražila vrlo općenita vjeroispovijest. Na lateranskome saboru 1059. godine bio je primoran povući svoje tvrdnje; no vrativši se u Francusku, počeo ih je opet naučavati. Ponovno pozvan u Rim, prihvatio je najzad pravovjernu formulu pred lateranskom sinodom 1079. godine. Nakon toga povukao se u Tours te je živio u miru s Crkvom, premda zadržavajući u sebi svoje mišljenje. [Fabio Marino]
[7] Bossuet, Histoire des variations des Églises protestantes, XI § 17, Pariz 1688.
[8] Isto, XI § 14.
[9] Isto.
[10] usp. 2 Tim 2, 17.
[11] Petar iz Bruysa, začetnik krivovjerstva (u. do 1140.). Kao svećenik lišen je župničke službe, te je počeo huškati narod protiv svećenika koje je smatrao licemjerima. Između 1112. i 1120. godine započeo je širiti svoje krivovjerje francuskom pokrajinom Dauphiné, a kasnije je prešao u Gascogne, Narbonne, Toulouse i Arles. Na Veliki petak u St.-Gillesu rasrđeni ga je narod stavio na lomaču. [Fabio Marino]
[12] Henrik iz Lausanne, krivovjerac (u. nakon 1145.), poznat pod različitim imenima. Boravio je u Lausanne prije javnoga djelovanja u Francuskoj. Svojim zavodljivim pučkim govorništvom predstavljao se svjetini kao Božji prorok te se okomio na svjetovni život i mane klera. No njegovo dvosmisleno propovijedanje o strogome načinu života bilo je prožeto krivovjernim načelima. Pošto mu je sabor u Pisi 1135. dokazao krivovjernost, odrekao se svojih zabluda, ali je nastavio svoju protucrkvenu promidžbu na jugu Francuske, djelujući zajedno s Petrom iz Bruysa (vidi prethodnu bilješku), čijim se baštinikom i nastavljačem smatrao. Nakon što ga je uhitio biskup Toulousa, okončao je svoj život u tamnici. [Fabio Marino]
[13] Ime Valdès izvedeno je vjerojatno iz naziva jednoga sela, Vaux-Milieu, u pokrajini Dauphiné, odakle je potjecao bogati lyonski trgovac, tek kasnije, od godine 1368., poznat pod imenom Petar: Petrus de Valdo. Prvi podatci o njemu potječu iz razdoblja između 1170. i 1176. godine. Uslijed jakoga uzbuđenja, izazvanoga vjerojatno legendom o sv. Aleksiju i haranjem oskudice godine 1173., Valdès je odlučio razdijeliti sav svoj imutak siromasima i postati »siromašan iz ljubavi prema Bogu«. Odmah se oko njega okupila jezgra učenika prozvanih »lyonski siromasi«, koji su ubrzo upali u raskol i krivovjerje. U XVI. st. valdežani će pristati uz protestante. [Fabio Marino]
[14] John Wycliff, engleski začetnik krivovjerstva (1324/8.—1384.), studirao je u Oxfordu, godine 1353. postao je učiteljem balliolskoga kolegija. Zaređen je za svećenika, postigao je doktorat iz teologije 1372. godine. Od 1370. je počeo predavati te je komentirao Sentencije Petra Lombardskoga. Stao je na čelo jednoga protupapinskog pokreta u Engleskoj, predstavljajući se vjerskim reformatorom. Napisao je brojna teološka djela. Njegov nauk, zgusnut u 45 teza, osuđen je na saboru u Konstanci (4. svibnja 1415. godine). [Fabio Marino]
[15] Jan Hus, vjerski agitator (oko 1370.—1415.), propovjednik i profesor teologije na Praškome sveučilištu. Usvojio je velik dio nauka engleskoga herezijarha Wycliffa (vidi prethodnu bilješku) i otpočeo je pokret nazvan husitizam. Pozvan da pred crkvenim saborom u Konstanci obrani svoje teze, optužen je za krivovjerje; a budući da ih nije htio povući, osuđen je na lomaču i pogubljen 6. srpnja 1415. Njegove zablude, osuđene na saboru, ponajprije se odnose na ekleziologiju. [Fabio Marino]
[16] Lebrun, Explications de la messe, 4, 13.
[17] Lutherisches Gesangbuch, Leipzig, 667.
[18] Rudolf Hospinian (Wirth), povjesničar protestantske Crkve (1547.—1626.), sin župnika i dekana Adriana Wirtha. Njegova su djela uperena ponajviše protiv katoličkoga nauka o sakramentima. [Fabio Marino]
Izvor: http://bogoslovija-ri.hr/2013/11/dom-prosper-gueranger-o-liturgiji/