OBAVIJEST: Web sjedište prudencija.hr od 15.03.2020 je preseljeno na adresu benediktova-opcija.org.

F.M. Dostojevski

F.M.Dostojevski:
 Koliko je ljudi koji ne misle sami, nego žive od misli koje su izmislili drugi
 
Fjodor Mihajlovič Dostojevski umro je na današnji dan, 11. studenog 1881. godine…
Otac Mihail Andrejevič Dostojevski bio je bivši vojni liječnik, a u vrijeme Fjodorova rođenja obitelj je živjela u skučenu stanu na posjedu bolnice u kojoj je otac radio brinući se za gradsku sirotinju. Tu je mladi Fjodor Mihajlovič upoznao scene siromaštva i bijede koje su kasnije obogatile njegov rad. Otac Mihail Andrejevič bio je krut čovjek, dok je majka Marija Fjodorovna bila kultivirana i nježna žena. Svoje djetinjstvo Dostojevski je opisao kao djetinjstvo bez radosti.

 
 Nakon smrti njegove majke, otac ga je prisilio da zajedno s bratom Mihailom pohađa vojnu inženjersku akademiju u Petrogradu omalovažavajući i ignorirajući pri tome književne sklonosti braće. Otac im je namijenio unosan posao vojnih inženjera. Mladi Fjodor, dječak bez ikakvih sklonosti za vojno građevinstvo, patio je pod vojnom strogoćom i dosadnim školovanjem, a spas je pronalazio u ljubavi prema književnosti.
 1839. godine ubijen je njegov otac. Nikad potvrđene glasine govorile su da ga je ubio jedan od kmetova s njegova imanja, a mnogi smatraju da je taj događaj potaknuo jak osjećaj krivnje kod mladoga Fjodora koji je često tijekom mladosti priželjkivao smrt strogoga oca te da je, dapače, taj osjećaj krivnje uzrok kasnijim piščevim epileptičnim napadima.
Iskoristivši svoje skromno nasljedstvo, on se 1844. povukao s posla crtača u jednom tehničkom uredu te se upustio u karijeru slobodnoga književnika odabravši život pun financijskih briga. Iste je godine anoinimno objavio prijevod Balzakova romana Eugeine Grandet i napisao svoj prvi roman Bijedni ljudi. Nakon što je pročitao roman u jednoj noći, literarni kritičar Njekrasov proglasio je  Dostojevskoga novim Gogoljem. Bjelinski, najistaknutiji kritičar toga doba, dijelio je Njekrasovljevo stajalište i proglasio Bijedne ljude prvim ruskim socijalnim romanom.
Mladi je Dostojevski bio sramežljiv, tašt, vrlo siguran u svoj talent i nagao, raspaljiva temperamenta. Takvo je stajalište, unatoč njegovim simpatijama prema siromašnima i liberalnim idejama, udaljio mnoge koji su ga do jučer podržavali.
Tijekom nekoliko idućih godina Dostojevski je napisao nekoliko romana i kratkih priča koje slikaju umobolnost, moralno propadanje i sadrže fantastične elemente. To tematsko i stilsko odstupanje udaljilo je mnoge kojima se sviđala zaokupljenost socijalnom tematikom u njegovu prvome romanu.
Kao jedan od petraševaca, 1849. Dostojevski je uhićen i zatočen u Petropavlovskoj tvrđavi. Nakon istrage i suđenja petraševci su osuđeni na smrt. Vodeći računa o mladosti osuđenih, njihovu kajanju i nepostojanju štetnih posljedica njihova djelovanja, car Nikola I. poništio je smrtnu kaznu, ali je naredio da se pomilovanje osuđenicima pročita tek nakon što im se pročita prvobitna smrtna presuda.
Osuđenike su odveli na mjesto određeno za izvršenje kazne, svezali su im oči, svukli ih do košulja i zavezali za stupove. Sve je bilo spremno za izvršenje smrtne kazne strijeljanjem i tek prije posljednje komande “pali” pročitali su im pomilovanje i smanjenje kazne. Taj dan je ostavio dubok ožljak u duši Dostojevskoga. Šok uzrokovan tim događajem otjerao je dva osuđenika u ludilo.
1880. godine zbiva se veliki književno–društveni događaj  - otkrivanje spomnika Puškinu u Moskvi. Tim je povodom Fjodor Mihajlovič održao čuven i uspješan govor. Njime je Fjodor Mihajlovič Dostojevski oduševio svoje suvremenike posljednji put. Doživio je oduševljeno priznanje, velik utjecaj i slavu u svojemu narodu.
Potkraj 1879. godine liječnik M. N. Snjitkin pregledao je na molbu Ane Grigorijevne Fjodora Mihajloviča. Ustvrdio je da je bolest napredovala i Dostojevski umire na današnji dan 9. veljače 1881. godine od uznapredovaloga emfizema pluća. Više od 50.000 ljudi pohodilo je njegov sprovod pa je tako taj dan postao neslužbenim državnim praznikom.
 
Filozofija i Dostojevski
Zamišljen nad zbiljom svojega doba, Dostojevski je osluškivao glasove epohe, slutio kretanja društvene misli, osjećao čovjeka svojega doba i njegova unutarnja previranja. Veliki ruski pisac svojim životnim putem svjedoči genezu aktivnoga traganja za dovršenom mišlju i angažmana koji tu misao želi oživotvoriti.
Filozofiju pronalazi u periferiji, u krčmi, u umirućemu dječaku iz sirotinjske obitelji. Pogledamo li njegov životni put, vidjet ćemo da je upravo ondje izvorište nemira njegova mišljenja.
Kod Dostojevskoga misao ima snagu emocije, i to upravo zbog takva neraskidivoga ispreplitanja općega i posebnoga. Svaki njegov lik nosi vlastitu ideju kao vlastito breme i utjelovljuje je svojim životom. Svaka je ideja težak teret, ona se živi stvarnim krvavim životom, svako pitanje koje postavljaju junaci njegovih stvorenih svjetova toliko je važno da je odgovor na njega presudan za živote samih junaka.
 
Tako je govorio Dostojevski
Glupan koji je postao svjestan da je glupan nije više glupan.
Jednoga se bojim: ne biti dostojan svojih patnji.
Koliko je ljudi koji ne misle sami, nego žive od misli koje su izmislili drugi.
Ljubiti nekog čovjeka znači vidjeti ga tako kako ga je Bog zamislio.
Ništa na svjetu nije teže od iskrenosti i nema ništa lakše od laskanja.
Oni koji znaju da govore, govore kratko.
Prije nego što kažeš ljudima kako treba da žive, pokaži to na svom primjeru.
Uništite moje želje, izbrišite moje ideale, pokažite mi nešto bolje i ja cu poći za vama.
Ako raj nije u samom tebi, nikad nećeš ući u njega.
 
Više na stranici projekta “Kroz filozofiju s Dostojevskim