OBAVIJEST: Web sjedište prudencija.hr od 15.03.2020 je preseljeno na adresu benediktova-opcija.org.

G.K. Chesterton: Luđak

G.K. Chesterton: Luđak
Pripremio Danijel Bukvašević
''Svjetski ljudi ne shvaćaju čak ni sam svijet. Oni se u potpunosti oslanjaju na nekoliko ciničnih maksima koje nisu točne. Sjećam se kako sam jednom šetao s nekim uspješnim nakladnikom, te kako je on tom prilikom izrekao primjedbu koju sam često i ranije čuo. Doista, ona je gotovo geslo modernog svijeta. Ipak, čuo sam je i odviše puta, te sam iznenada shvatio da u njoj nema ničega. Nakladnik je o nekome rekao: „ Taj čovjek će uspjeti. On vjeruje u sebe “. Sjećam se da sam podigao glavu kako bih ga čuo, a u oko mi je upao omnibus na kojem jepisalo: „ Hanwell “. Rekao sam mu: „ Želite li da vam kažem gdje se nalaze ljudi koji najviše vjeruju u sebe? Jer mogu vam to reći. Poznajem ljude koji u sebe vjeruju veličanstvenije nego Napoleon ili Cezar. Znam gdje plamti zvijezda stajačica čvrstog uvjerenja i uspjeha. Mogu vas odvesti do prijestolja nadljudi. Ljudi koji zaista vjeruju u sebe su svi u ludnicama “. On je blago odgovorio da, ipak ima vrlo mnogo ljudi koji vjeruju u sebe, a nisu u ludnicama. „ Da, ima “, odvratio sam, „ a baš vi ste taj koji bi ih trebao poznavati. Onaj pijani pjesnik od kojeg niste željeli uzeti dosadnu tragediju; on vjeruje u sebe. Onaj vremešni svećenik s epom, od kojega ste se skrivali u stražnjoj sobi; on vjeruje u sebe. Da konzultirate svoje poslovno iskustvo umjesto te ružne individualističke filozofije, znali bi da je vjera u sebe jedna od najuobičajenijih osobina propalice. Glumci koji ne znaju glumiti vjeruju u sebe, isto tako i dužnici koji ne plaćaju dug. Bilo bi mnogo ispravnije kazati da čovjek sigurno neće uspjeti, jer vjeruje u sebe. Potpuno samopouzdanje nije samo grijeh; potpuno samopouzdanje je slabost. U potpunosti vjerovati u samoga sebe jest histerično i praznovjerno kao što je i vjerovati u Joannu Southcote. Osobi koja posjeduje takvu vjeru na licu piše „ Hanwell “,jednako vidljivo kao što piše i na onom omnibusu.

A na sve to moj je prijatelj nakladnik, vrlo duboko i učinkovito odgovorio: „ Dakle ako čovjek ne treba vjerovati u sebe, u što onda treba vjerovati? “ Nakon dulje pauze odgovorio sam: “ Otići ću kući i napisat ću knjigu kao odgovor na to pitanje “. Ovo je knjiga koju sam napisao kao odgovor. (...)
Počnimo dakle s ludnicom. Iz tog zlog i fantastičnog konačišta krenimo na naše intelektualno putovanje. Dakle, ako moramo baciti letimičan pogled na filozofiju zdravog razuma, prva stvar koju po tom pitanju treba poduzeti jest otkloniti jednu veliku i uobičajenu pogrešku. Svuda je prisutno stajalište, da je imaginacija, posebno mistična imaginacija, pogibeljna za ljudsku duševnu ravnotežu. Za pjesnike se obično govori da su psihološki nepouzdani, i općenito ima neka neodređena asocijacija između lovora ispletenih u kosi i slamčica zabodenih u nju. Činjenice i povijest u potpunosti proturječe tom stajalištu. Većina velikih pjesnika su bili ne samo zdravog razuma već i izrazito praktični. Ako je Shakespeare zaista držao konje, to je bilo stoga što je bio daleko najpouzdaniji za to. Imaginacija ne rađa umobolnost. Ono što rađa umobolnost, upravo je razum. Pjesnici ne polude, ali igrači šaha da. Matematičari polude, i blagajnici, no kreativni umjetnici vrlo rijetko. Ja ni u kom smislu, kao što će se vidjeti, ne napadam logiku. Ja samo kažem da ta opasnost leži u logici, a ne u imaginaciji. Umjetničko očinstvo jednako je zdravo kao i fizičko. Štoviše, vrijedno je napomenuti da kada je pjesnik zaista bio morbidan to je bilo obično zato što je imao neku slabu točku racionalnosti u svom umu. Poe je, na primjer, zaista bio morbidan, ali ne zato što je bio poetičan, već zato što je bio naročito analitičan. Čak je i šah za njega bio odviše poetičan. Nije volio šah, jer je pun konjanika i kula, poput poeme. Volio je crne pločice za igranje dame, jer su više nalikovale crnim točkama na dijagramu. Možda je najbolji dokaz od svih slijedeći: samo je jedan veliki engleski pjesnik poludio - Cowper. A njega je nedvojbeno u ludilo otjerala logika, ružna i neprijateljska logika o predodređenosti ljudske sudbine. Poezija nije bila bolest već lijek; poezija ga je djelomice održavala zdravim. On je, ponekad, mogao zaboraviti crveni i žedni  pakao prema kojemu ga je povlačio odvratni determinizam između širokih voda i bijelih lopoča Ouse-a. John Calvin ga je prokleo. John Gilpin ga je gotovo spasio. Na sve strane vidimo kako ljudi ne polude od sanjarenja. Kritičari su puno luđi od pjesnika. Homer je potpun i sasvim smiren; njegovi kritičari su ti što ga razdiru na ekstravagantne odrpine. Shakespeare je sasvim pri sebi. Jedino su neki njegovi kritičari  otkrili da je on zapravo netko drugi. I mada je sv.Ivan Evanđelist u svojoj viziji vidio mnoga neobična čudovišta, sigurno nikad nije vidio tako divlje stvorenje kao što je neki od njegovih komentatora. Opća činjenica je jednostavna. Poezija je zdravog razuma, jer slobodno pluta u beskonačnom moru. Razum nastoji preploviti to beskonačno more i tako ga učiniti konačnim. Rezultat je duhovna iscrpljenost, poput fizičke iscrpljenosti g.Holbeina. Prihvatiti sve kakvo jest, samo je vježba; shvatiti kakvo jest, prevelik je napor. Pjesnik jedino žudi za uzvišenjem i širenjem, za svijetom u kojem će se moći protegnuti. Pjesnik jedino želi glavom doseći nebo. Logičar nastoji nebo unijeti u svoju glavu. I njegova glava je ta koja puca. Mali je problem, ali ne irelevantan, to što se ovu zapanjujuću zabludu najčešće podržava zapanjujuće pogrešnim navodom. Svi smo mi čuli kako ljudi citiraju glasoviti Drydenov stih kao: „ velik je genij ludilu srodan “. No, Dryden nije rekao da je veliki genij, i znao je da tome nije tako. Bilo bi teško pronaći čovjeka romantičnijeg od njega samog, ili razumnijeg. Ono što je Dryden rekao bilo je slijedeće: „ veliki umovi su često ludilu srodni “ i to je istina. Upravo je sama  prevelika spremnost intelekta ono što ga dovodi u opasnosti da doživi slom. Također, ljudi bi mogli sjetiti se o kakvom čovjekom Dryden govori. On ne govori ni o kakvom duhovnom vizionaru kao što su Vaughan ili George Herbert. On govori o ciničnom svjetskom čovjeku, skeptiku, diplomati, velikom praktičnom političaru. Takvi su ljudi zaista srodni ludilu. Njihove neprestane kalkulacije o svojoj pameti i o pameti drugih ljudi, opasno su zanimanje. Za um je uvijek opasno procjenjivati um. Neki je brbljivac upitao zašto kažemo: „ lud kao šeširdžija “. Neki  još veći brbljavac bi mogao odgovoriti da je šeširdžija lud, jer mora odrediti mjeru ljudskoj glavi. (...)
Luđak uvijek objašnjava stvar u potpunosti a često i zadovoljavajuće, u čisto racionalnom smislu. Ili, da se točnije izrazimo, objašnjenje umobolnika, ako i nije uvjerljivo, u najmanju ruku je nepobitno. Ovo naročito vrijedi za dva ili tri najčešća oblika umobolnosti. Ako na primjer neki čovjek kaže da su se svi urotili protiv njega, jedini način da se pobijete jest taj što ćete reći kako svi ljudi poriču da su urotnici, a to je upravo ono što bi istinski urotnici učinili. Njegovo objašnjenje pokriva činjenično stanje jednako kao i vaše. Ili, ako neki čovjek kaže da je zakoniti kralj Engleske, onda nije dovoljno kazati mu kako ga postojeće vlasti nazivaju luđakom; jer da on jest kralj Engleske, to bi moglo biti najmudrije što postojeća vlast može učiniti. Ili, ako neki čovjek kaže da je Isus Krist, onda nije rješenje reći mu kako svijet poriče njegovu božanskost, jer svijet je nijekao i Kristovu. (...)
Napuštajući ovu temu, mogu primijetiti da postoji jedan neobično pogrešan zaključak, kojim se tvrdi da je materijalistički fatalizam na neki način pogodan za milosrđe, za aboliciju okrutnih kazni ili kazni bilo koje vrste. To je zaprepašćujuće suprotno istini. Sasvim je prihvatljivo da doktrina o nužnosti uopće ništa ne mijenja; ona prepušta goniču da bičuje, a ljubaznog prijatelja da potiče kao i ranije. No, ako ona i spriječava jednoga od njih, onda je očito da je to ljubazno poticanje. To što su grijesi neizbježni ne spriječava kažnjavanje. Ako to sprječava išta, onda sprječava uvjeravanje. Jednako je vjerojatno da determinizam vodi u okrutnost kao što je sigurno da vodi u malodušje. Determinizam nije nespojiv s okrutnim postupanjem prema kriminalcima. Ono u čemu je on ( možda ) nekonzekventan jest velikodušno postupanje prema zločincima, i svako obraćanje njihovim boljim osjećanjima ili poticanje njihove moralne borbe. Determinist ne vjeruje u obraćenje volje, ali on vjeruje u promjenu okoline. On griješniku ne smije kazati: " Idi i više ne griješi ", jer griješnik si ne može pomoći. No, može ga staviti u vrelo ulje, jer i uzavrelo ulje je neka okolina. Stoga, uzet kao pojava, materijalist ima fantastičan obris figure luđaka. I jedan i drugi preuzimaju ulogu istodobno neoborivu i nepodnošljivu.
Naravno, ovo se ne odnosi samo na materijalista. Isto bi vrijedilo i za drugi ekstrem spekulativne logike. Postoji vrsta skeptika koji su daleko užasniji od onih koji vjeruju da je sve počelo u materiji. Moguće je naići na skeptika koji vjeruje da je sve započelo u njemu samome. On ne sumnja u egzistenciju anđela ili đavola već u egzistenciju ljudi i krava. Za njega su vlastiti prijatelji mitologija koju je sam izmislio. On je stvorio i svoga vlastitoga oca i svoju vlastitu  majku. Ovaj grozni nazor nesumnjivo u sebi nosi nešto vrlo privlačno tom pomalo mističnom egoizmu našeg doba. Nakladnik koji je mislio da će ljudi uspjeti, ako vjeruje u sebe, takvi ljudi koji jure za nadčovjekom, koji ga stalno traže u ogledalu; oni pisci koji govore na način da ostavljaju dojam o svojoj osobnosti umjesto da u svijet unose život; svi ti ljudi se zapravo nalaze samo nekoliko cenimetara od ove strašne praznine. Dakle, kada se ovaj ljubazni svijet koji okružuje čovjeka, okleveta kao zabluda, kada prijatelji izblijede poput utvara, a temelji svijeta popuste, kada se čovjek, koji ni u što i ni u koga ne vjeruje, nađe sam u svojoj mori, onda će veliko sebično geslo stajati nad njim, napisano osvetničkom ironijom. Zvijezde će biti samo točkice u mraku njegova vlastita mozga. Lice njegove majke bit će samo skica koju je izradila njegova vlastita luđačka olovka po zidovima njegove tamnice. A nad tom će tamnicom stajati napisana grozna istina: " On vjeruje u sebe ".
Međutim, sve što se nas ovdje tiče jest to da pribilježimo kako ovaj panegoistični ekstrem razmišljanja pokazuje isti paradoks kao i drugi ekstrem materijalizma. On je jednako potpun u teoriji i jednako hramlje u praksi. Zbog jasnoće, lakše je iznijeti taj stav tako da se kaže kako čovjek može vjerovati da je stalno u snu. Dakle, očito mu se ne može dati nikakav određeni dokaz da on ne sanja, iz jedostavnog razloga što mu se ne može ponuditi niti jedan dokaz koji mu se ne bi mogao ponuditi i u snu. No, kad bi čovjek počeo spaljivati London a zatim izjavio kako će ga njegova domaćica uskoro pozvati na doručak, mi bi ga zgrabili i s drugim ga logičarima strpali na mjesto na koje se često aludira u ovom poglavlju. Čovjek koji ne može vjerovati svojim osjećajima i čovjek koji ne može ni u što drugo vjerovati, jednako su ludi, ali njihovu umobolnost ne dokazuje nikakva zabluda u njihovim argumentima, već nesumnjiva zabluda njihovog  čitavog života. Oni su se obojica zaključali, svaki u svoju kutiju iznutra oslikanu suncem i zvijezdama. Nijedan od njih ne može izaći van: jedan u zdravlje i sreću neba, drugi isto tako u zdravlje i sreću zemlje. Njihovo je stanje sasvim razumno. Štoviše, u određenom je smislu ono beskrajno razumno, upravo kao što je novčić od tri penija beskrajno okrugao. No, postoji nešto što bismo mogli nazvati zlom beskonačnošću, nešto što bismo mogli nazvati prizemnom i robovskom vječnošću. Zgodno je primijetiti da su mnogi modernisti, bilo skeptici ili mistici, prihvatili jedan istočnjački simbol kao svoj, a on to konačno ništavilo prikazuje na izvrstan način. Kada žele predstaviti vječnost, oni je predstavljaju kao zmiju s vlastitim repom u ustima. Ima zapanjujućeg sarkazma u slici tog izrazito neugodnog obroka. Vječnost materijalističkih fatalista, vječnost istočnjačkih pesimista, vječnost nadutih teozofa i visokih znanstvenika danas je zaista primjereno predstavljena zmijom koja jede svoj rep, poniženom životinjom  koja uništava i samu sebe.
Ovo poglavlje je čisto praktično i bavi se onim što je zaista glavna oznaka i bitan dio ludila. Sažeto možemo reći da je to razum koji se koristi bez utemeljenosti, razum koji se nalazi u praznini. Čovjek koji počinje razmišljati bez odgovarajućih početnih načela, na kraju poludi. On počinje razmišljati na pogrešnoj strani. A na stranicama koje su nam preostale, mi se moramo potruditii nastojati otkriti koja je prava strana. No, na kraju možemo upitati, ako je to ono što ljude tjera u ludilo, što je onda ono što ih održava razumnim? Nadam se da ću do kraja ove knjige dati konačni odgovor na to. Neki će misliti da je to isuviše konačan odgovor. No, za sada je, na isti čisto praktičan način,moguće dati općeniti odgovor koji se tiče toga što ljude kroz samu povijest održava pri zdravu razumu. Misticizam održava ljude pri zdravom razumu. Dokle god postoje misterije, postoji i duševno zdravlje. Kada ih uništite, stvarate morbidnost. Običan je čovjek oduvijek zdrav, jer je običan čovjek oduvijek mistik. On podnosi sumrak. On uvijek ima jednu nogu na zemlji, a drugu u carstvu čudesa. On je sebi uvijek dopuštao slobodu sumnje u svoje bogove, ali (za razliku od današnjeg agnostika ) također i slobodu da u njih vjeruje. On se uvijek više brine za istinu nego za dosljednost. Ako naiđe na dvije istine za koje bi se činilo da proturječe jedna drugoj, on će prihvatiti obje istine i proturječje zajedno s njima. Njegov je duhovni vidik stereoskopski poput njegovog fizičkog vidika: on u isto vrijeme vidi dvije različite slike, a ipak vidi utoliko bolje. Stoga je obični čovjek oduvijek vjerovao da postoji nešto takvo kao što je sudbina, ali također i nešto takvo kao što je slobodna volja. Stoga je vjerovao da djeca doista jesu kraljevstvo nebesko, no ipak moraju biti pokorna zemaljskom kraljevstvu. On se divio mladosti, jer je mlada, a zrelosti jer to nije. Upravo je ova ravnoteža očitih kontradikcija oslonac zdravog čovjeka. Sva je tajna misticizma u ovome: čovjek može shvatiti sve uz pomoć onoga što ne razumije. Morbidni logičar nastoji sve učiniti jasnim, a uspijeva sve učiniti tajanstvenim. Mistik dopušta da jedna stvar bude tajanstvena, i time sve drugo postaje jasno. Determinist u potpunosti razjašnjava teoriju kauzalnosti, a onda otkrije da sobarici ne može reći " izvolite ". Kršćanin dozvoljava da slobodna volja ostane posvećena tajna, no zbog ovoga njegovi odnosi sa sobaricom postaju blistavo i kristalno jasni. On zametak dogme stavlja u središte tame, ali se ona grana u svim smjerovima, obilujući prirodnim zdravljem. Ako smo kružnicu uzeli kao simbol i razuma i ludila, onda možemo sasvim opravdano prihvatiti križ kao simbol i misterije i dobrobiti. Budizam je centripetalan, ali je kršćanstvo centrifugalno: ono se oslobađa. Jer kružnica je savršena i beskonačna po svojoj prirodi, ali je zauvijek fiksirana u svojemu obujmu. Ona nikada ne može biti veća ili manja. Ali križ premda u svojoj srži nosi jednu sukob i kontradikciju, može svoje četiri grane širiti vječno, a da ne mijenja svoj oblik. Pošto u svome centru nosi paradoks, on može rasti a da se ne mijenja. Krug se vraća sebi i omeđen je. Križ otvara svoje ruke na četiri strane svijeta: on je putokaz putnicima.
Sami su simboli ipak od nejasne vrijednosti, kada se govori o ovom dubokom problemu, a jedan drugi simbol iz fizičke prirode, dovoljno će dobro izraziti pravu ulogu misticizma pred čovječanstvom. Jedina stvorena stvar koju ne možemo promatrati jest ona u svijetlu koje promatramo sve ostalo. Poput sunca u podne, misticizam objašnjava sve drugo sjajem vlastite slavodobitne nevidljivosti. Objektivni je intelektualizam ( u punom smislu popularne fraze ) čista mjesečina, jer on je svjetlo bez topline i to sekundarno svjetlo koje se odražava od mrtvog svijeta. No, Grci su s pravom učinili Apolona bogom i imaginacije i zdrava duha, jer on je bio i zaštitnik poezije i zaštitnik izlječenja. O neizbježnim dogmama i o posebnoj vjeri govorit ću kasnije. Ali transcendentalizam po kome žive svi ljudi u velike i prvenstveno ima ulogu sunca na nebu. Svjesni smo toga kao neke sjajne konfuzije. To je nešto istodobno sjajno i bezoblično, istodobno bljesak i nejasnoća. Ali, kružnica mjeseca je jednako jasna i očevidna, na jednaki se način uvijek ponovno vraća, i jednako je neizbježna poput Euklidove kružnice na ploči. Jer, mjesec je krajnje logičan, a ujedno je i majka umobolnika i svima im je dao svoje ime.