Isus Krist u pravoslavlju
Pravoslavne vjernike sporedno zanimaju povijesne činjenice koje su prikazane u evanđeljima i koje su se dogodile nekad davno. To ne znači da Biblija nije važna... Pravoslavlje vidi dva načina da se bude kristonosac – komunitarni i asketski put.
Najstariji prikaz Krista Svevladara, 6. stoljeće
Piše: Dumitru Popoiu
Isusovu sliku sam prvi put ugledao kao mali u rodnoj crkvi u jednom selu na poljanama jugoistočne Rumunjske. Moja baka, revna pravoslavka, jednog me dana povela na liturgijsku službu u čast sv. Ilije i cijela dva sata, koliko je trajala liturgija, nisam mogao odvratiti pogleda s Isusa, oslikanog na stropu crkve, koji kao da je gledao baš u mene.
Pravoslavna ikonografija poštuje poseban kanon oslikavanja crkava, koji u središte stavlja Isusa Krista, prikazanog kao Pantokratora (Svevladar/Svevišnji) nasred stropa, često okruženog anđelima. U lijevoj ruci drži Evanđelje, a desnom rukom blagoslivlja. Oko ovog prizora, često je ispisan odlomak iz nešto izmijenjenog psalma: "Bože, pogledaj s neba i vidi, obiđi ovaj vinograd i zakrili što zasadi desnica tvoja" (Ps 80,14-15). Isus, dakle, nije bio tek običan čovjek koji je širio riječ Božju po selima i gradovima Galileje i Judeje prije oko dvije tisuće godina, nego je on sam Riječ Božja, Logos Theou, utjelovljen za cjelokupno čovječanstvo.Daleko od toga da se govori o božanskoj osobi koja je na svijet došla kao imperator u svojoj slavi i moći, Isus je za pravoslavnog vjernika Bog koji je postao čovjekom iz svoje ljubavi i brige za svoj "zasađeni vinograd" te koji je iskusio ljudsko stanje i njegove granice, kao što su glad, bol, nepravda pa sve do smrti, dajući novi smisao životu, ljubeći i pomažući svakomu, nemoguće učinivši mogućim svojim uskrsnućem od mrtvih. Nije se ograničio šaljući nekoga drugog da ga predstavlja, niti pišući zakonik moralnog ponašanja, nego se osobno zauzeo za promjenu ljudskog stanja. U stihovima iz složene molitve pod nazivom Akatist najslađem Isusu, koju je najvjerojatnije sastavio sv. Izak Sirijac (7. st. pr. Kr.) stoji: "Djeva te rodi, ni kao izaslanika, niti kao anđela; ti si se utjelovio, Gospodine moj, i spasio mene, čovjeka. Zato ti pjevam: Slava sili Gospodnjoj!"Često zazivana izreka da je Isus došao na svijet da nas spasi predstavlja više od pukog apstraktnog teološkog pristupa. To je egzistencijalni problem. Sam Bog pati s nama. Ljudsko biće je stvoreno na sliku (eikon) Božju, a njegov cilj je da Mu postane što sličniji (omoiosis; Post 1,26). Ali ta sličnost se može postići samo u odnosu sa Stvoriteljem. Grijeh koji je odvojio čovjeka od Boga, dakle, nije bio samo povreda zakona, nego sebična reakcija, odnosno okretanje Bogu leđa uz želju da se dostigne apsolutno znanje vlastitim sredstvima. Drugim riječima, čovjek je postao "zatamnjen", u njemu se više ne može zrcaliti božansko svjetlo. Kao takav, iako ostaje slika Božja, jer posjeduje razum (nous), čovjek ipak ne uspijeva postati njemu sličan.
Na taj način, Isusovo otkupljenje više je od pukog brisanja krivice; to je nutarnja promjena ljudskog stanja. Kao pravi čovjek, Isus se ogolio pred Bogom i pred svim ljudskim bićima svojom dubokom i požrtvovanom ljubavlju. Svoju ljubav ne ograničava samo na svoju lozu ili naciju, niti samo na one dobre. On ljubi čak i svoje neprijatelje i moli za njih, čak štoviše, pokušava ih sve promijeniti, niječući i same zapreke mržnje. Sve ovo postiže svojom riječju, djelima, čudesima, ali i patnjom, trpljenjem nepravde, pa čak i nadasve, ponižavajućom smrću, svojom smrću na križu. U Isusu, čovjek postiže sličnost Bogu kroz ljubav i istinsko zauzimanje i pomaganje drugome. Nasljedujući njegov primjer i sjedinjujući se s njim, svako ljudsko biće dobiva priliku da postigne sličnost Bogu, a njegova narav se preobražava do božanske. On postaje kristoferos, nositelj Krista, tj. Isus je uz njega baš svaki tren njegova života.Isus u svakodnevnom životu. Dominantnost Isusove ikone u pravoslavnim crkvama odraz je središnjeg mjesta koje On zauzima u svakodnevnom životu svakog vjernika. Isti Pantokrator pazi na svoja ljubljena ljudska bića od najranijeg djetinjstva, kad se dovedu pred oltar i krste u tako krhkom dobu, dok još ni riječ ne znaju izustiti. Njihovi kumovi za njih ispovijedaju vjeru u Jednog Svevišnjeg Boga, koji se slavi kao Otac, Sin i Duh Sveti, u crkvi shvaćenoj kao Njegova zajednica, te vjeru u uskrsnuće svih. Puno više od pukog obreda, ovim priznanjem vjere, obvezuje se da će dijete rasti unutar Crkve, kao jedan od njezinih članova, primajući od samog početka tradiciju koju je njegova zajednica očuvala i spasila od zaborava. Na taj način, vjera predaka postaje prirodni dio u životu novorođenog bića u Kristu.Na povratku kući, kroz vene novog člana Crkve teče Sveti Duh, primljen pomazanjem svetom mirtom. Ovim se otvaraju sve ljudske mogućnosti koje je Bog ponudio kad ga je stvarao. Štoviše, prva hrana koju je kršćanin primio je tijelo i krv Isusa Krista koja se daje da bi se održao puni rast u tijelu i duhu. Na taj način, postajući član Crkve započinje život u Božjoj prisutnosti koji djeluje na čovjeka iz same njegove ljudske naravi.Kršćanin nosi Isusa Krista posvuda, unutra i vani, sam, a čak i više u zajedništvu s drugima. Dan započinje i završava molitvom Isusu za pomoć te zahvalom za pomoć koju je udijelio. Životne dobi dolaze i prolaze kroz Krista, u svakodnevnom susretu s njim promatrajući/kontemplirajući njegovu ikonu na istočnom zidu svake kuće, ali i promatrajući njegove živuće ikone, od kojih su sve ljudska bića. Najosobniji susret s Kristom događa se svake nedjelje, dan na koji se proslavlja njegovo uskrsnuće, te povodom svake svetkovine u godini, za vrijeme svete liturgije. Ovo je susret po riječima Evanđelja, ali onaj snažniji, tjelesni susret se događa u njegovom tijelu i krvi koja je prisutna u svetoj euharistiji.
Ali Krist pozdravlja svoju djecu i u tek zasijanim poljima, i u usjevima blagoslovljenim u njegovo ime, u kućama povremeno posvećenim te ponovno posvećenim, u vrućim ljetima kad se mole da padne kiša, u vodi s izvora i rijeka, koja se posvećuje svake godine za vrijeme svetkovine Krštenja Isusova na rijeci Jordanu. Kako život odmiče, čovjek svoju sreću pronalazi u zajedništvu sa ženom, što također blagoslivlja Svemogući Krist u zajednici. Oni također krste svoju djecu u istoj zajednici, i tako se ciklus ponavlja.I smrt se također događa u sjedinjenju s Kristom. Na taj način, obred pokopa, koji se slavi pod istim krovom i pod istom ikonom Isusa Pantokratora na stropu, ne predstavlja tragediju, već naprotiv, tek puku postaju na putu k uskrsnuću. Pa čak i nakon toga, kroz obrede spomena na mrtve, Isus stoji pored ožalošćenog potomstva ili živih, tješeći ih. Stoga je grčki naziv za ovo služenje parastasis [parastos], što znači "ostati pored nekoga".U jednoj knjizi koja govori o načinu na koji se Bog žívi nutarnje prema pravoslavnoj vjeri, rumunjski dogmatičar Dumitru Stăniloae ukazao je da postoje razni načini spoznavanja Boga.Klasična teologija ih dijeli na pozitivne i negativne načine razmatranja Boga. Ali pored ova dva, gotovo izričito intelektualna načina, postoji treći način, naime spoznavanje Boga kroz konkretne životne okolnosti: "U siromaštvu, ugnjetavanju i bolesti Krist nas prima, tražeći našu pomoć kroz naše potomstvo. Ispružena ruka siromaha je ispružena ruka Krista; u Njegovom usahlom glasu, čujemo usahli glas Isusa Krista; Njegova patnja, prouzrokovana oskudicom i poniznošću u kojoj ga držimo, je patnja Krista na križu, koju mi produžujemo [...]. Sve situacije i ljudi kroz koje nam se obraća su žive i transparentne slike i ikone. Jednostavni Bog silazi nam u raznim oblicima i situacijama, zapravo u svim situacijama i oblicima naših života."
Isusa Krista se ne nosi samo u životu pojedinca nego i u životu zajednice. Svako godišnje doba označeno je Isusovim životom, što ne predstavlja samo puko sjećanje nego stalno oživljavanje. Djeca idu od kuće do kuće na svetkovinu Isusova rođenja i kliču da se On rodio "danas". Kasnije, na Veliki petak, cijela zajednica okružuje crkvu noseći i pokapajući preminulog Isusa. Sljedećih dana, nitko se više ne pozdravlja uobičajenim pozdravima "dobro jutro/dan/večer", nego pozdravlja: "Krist je uskrsnuo!" a odzdravlja sa: "Zaista je uskrsnuo!" Radost uskrsnuća predstavlja ispunjenu nadu da će svatko primiti dar vječnog života s Isusom.Pravoslavne vjernike stoga samo sporedno zanimaju povijesne činjenice koje su prikazane u evanđeljima i koje su se dogodile nekad davno. To ne znači da Biblija nije važna niti da se njezina uloga time umanjuje, nego, naprotiv, umjesto da se smatra tek čudesnom pričom o negdašnjem Božjem silasku na zemlju, Biblija se tumači kao paradigma sadašnjih problema. Čak i na ona novonastala pitanja, ona koja se ne mogu dovesti u vezu s Biblijom, odgovori se nađu ne u slovu nego u duhu koji nudi Isus, ne u tradiciji u kojoj su oni razumijevali stvari, nego u dinamičnoj tradiciji koja je uvijek spremna dati odgovor na pitanje: kako bi to Isus riješio? Dakle, Isus je nada u bolje, naš spas od nevolja, i onaj tko nam daje snagu da nastavimo, čak i kada ljudska logika ne vidi rješenja.Komunitarni i asketski put do Isusa. Pitanje kako zapravo čovjek postaje kristoferos, kristonosac, nema jedinstvenog odgovora. Ne postoji recept za osobno spasenje. Bog prihvaća, pa čak i voli raznolikost. Zato se mi svi toliko razlikujemo, po jeziku, kulturi, običajima, zanimanjima, strastima. Načini dostizanja "vrha planine" su različiti od osobe do osobe. Neki od njih vole avanturu, drugi su formalisti. Neki odabiru duži ali lakši put, dok se drugi vole odjednom popeti. Međutim, općenito govoreći, pravoslavlje vidi dva načina postizanja toga cilja, koji nužno ne isključuju jedan drugoga, naime to su komunitarni i asketski put.Komunitarni put odnosi se na život u svijetu, koji započinje s najmanjom "zajednicom", odnosno s obitelji. Isus je uzor voljenog muža i glave obitelji, jer on daje smisao i usmjerenje, ali ne kao apsolutni vladar. Čovjek treba voljeti svoju ženu kao što je Isus volio svoju Crkvu za koju je sebe dao (1 Kor 5,25), i svoju djecu, dajući im sve što je potrebno za pravilan razvoj, kao što je Isus brinuo o svojim učenicima i drugima. Ali Krist također nudi uzor za ženu, koja se uspoređuje s Crkvom, zaručnicom koja voli svoga muža. Čak i brižna majka pronalazi svoju ikonu u Isusu, koji je plakao nad Jeruzalemom želeći da skupi svoju djecu kao što kvočka okuplja svoje piliće pod krila (Mt 23,27). Naposljetku, i sinovi i kćeri nalaze svoj uzor u Isusu koji je volio svoga Nebeskoga Oca i prihvatio njegovu volju, ne iz straha već iz ljubavi (Mt 26,42).Komunitarni put ukazuje na činjenicu da nitko ne postiže spasenje pojedinačno, nego u zajednici ljudi, koji prakticiraju vjeru kroz konkretna djela ljubavi jednih prema drugima. Tako je jaka ta veza, da čak ni oni koji su se povukli u samoću ne mogu postići svoje spasenje sami. Oni su i dalje povezani s ostatkom svijeta kroz molitvu i vjeru u istog Isusa, koji je prisutan gdjegod se slavi njegova euharistija.
Iako se čini da je namijenjen monasima i monahinjama koje se odriču svijeta, asketski put, odnosno odabir života u čistoći, siromaštvu i poniznosti, više je od specifičnog poziva. Doista, asket koji se odrekne svakodnevnih problema može se bolje skoncentrirati na Boga i savršenstvo. On tada može pročistiti svoju dušu intenzivnom molitvom, postom i kontemplacijom te će naposljetku imati jasniju sliku božanskog ushita. Međutim, asketizam na isti način znači odricanje od vlastite sebičnosti te stavljanje nekoga drugoga u središte svoga osobnog univerzuma, ili kao što je Pavao rekao: "Ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih. Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On trajni lik Božji nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu" (Fil 2,4-8). Na ovaj način, i komunitarni i asketski put, iako označavaju specifične načine života, moraju se združiti, a cilj je da se u njima nađe ljubav koju Isus gaji prema svim ljudima. Iz toga izvire ne samo blaženstvo i male radosti svakodnevnog života, nego i nedaća, tuga, samoodricanje, bol, uskraćivanje slobode a ponekad i mučeništvo. U svemu ovome Isus je uz nas.Isus koji se daje drugima. Putovi koji vode do ujedinjenja s Kristom obuhvaćaju, zajedno s imitiranjem Isusa u svakom životnom trenutku, nešto još konkretnije, a to je dioništvo u njegovom tijelu i krvi u euharistiji. To u svakom slučaju nije tako nemoguće za jednog pravoslavca, koji u Isusu vidi Boga koji se dariva drugima.Jesti Isusovo pravo tijelo i piti Isusovu pravu krv je stvarna činjenica, koja je sablaznila svakoga u onom trenutku kada je On propovijedao o takvom nečemu neuobičajenom. Bez obzira koliko se činilo sablažnjivo, ljudsko biće ipak nije samo duh već i tijelo i stoga ne bi trebali osjećati nelagodu zbog stajališta da Isusova prisutnost u našem životu treba biti vidljiva i materijalno. Nakon uzašašća na nebo, Krist i dalje ostaje sa svojim narodom, ali na drugačiji način. Njegovo produhovljeno tijelo prisutno je preko Duha Svetoga na isti način u svakom dobu i svugdje gdje ga se zove da dođe i da ostane. U božanskoj liturgiji, svećenik se moli izgovarajući sljedeće: "Pošalji Duha Svetoga svojega na nas i na ove predložene darove. I učini ovaj kruh časnim Tijelom Krista Tvoga. Amen. A ono što je u čaši ovoj, časnom Krvlju Krista Tvoga. Amen. Pretvorivši ih Duhom Tvojim Svetim..." Veličanstvena pretvorba kruha i vina nije tek jednostavno čudo, kao pretvorba vode u vino na svadbi u Kani. Kozmički zakoni ovdje ne važe. Ruski teolog Paul Evdokimov opisuje način na koji Krist postaje euharistijski prisutan među nama kao "metafizički transcenzus koji poistovjećuje dvije različite ontološke stvarnosti."
Isus nam sada otvara svoje božanstvo, a to "sada" znači svaki put kada se zajednica vjernika sastane i slavi smrt i uskrsnuće svoga Gospodina. U tim trenucima, vrijeme i prostor različito protječu, gube svoju konzistenciju i "rastapaju se". Liturgijsko vrijeme je božansko vrijeme, vječna sadašnjost. Žrtva se događa sada i ovdje. Oni koji jedu s istog oltara i piju iz istog kaleža nebesku hranu, više ne žive kao pojedinci već kao dijelovi istog Kristovog tijela.Nakon prirodnog procesa uzimanja hrane, slijedi raspoređivanje hranjivih čestica, prihvaćajući ih kao vlastite. Kad se ovo primijeni na Tijelo Kristovo, to znači da se uklanja granica između Krista i mene. To je način razumijevanja riječi u molitvi prije svete pričesti: "Ostani u meni, o Spasitelju i ja u Tebi, kao što si rekao; jer, s vjerom u milosrđe Tvoje, jedem Tvoje tijelo i pijem Tvoju krv."Ovo je najveći stupanj sjedinjenja čovjeka s Kristom. Ovako on postiže tako željeno dioništvo u božanskoj naravi, kao što je to rekao sv. Petar (2 Pt 1,4). Prevladava svoja ograničenja i ulazi u novo stanje, koje nadilazi jednostavnu narav.Kada govori o svom pobožanstvenjenju (theosis), pravoslavac smatra da se čovjek od sada može obraćati Bogu a i čuti što mu Bog govori. Ali nadilaženje ljudskog stanja ne znači njegov gubljenje i iščezavanje u Boga, u neodređeno božanstvo. To znači da se poveznice, koje su prije bile narušene zbog ljudske zatamnjenosti/izopačenosti, sada ponovo otvaraju u Kristu po Duhu Svetomu.Svrha ljudskog postojanja je skoro došla do svog ispunjenja, što je maksimalno otkriće koje netko može zamisliti. Kroz ovaj dijalog, ljudsko biće postaje sve sličnije svome Stvoritelju ali se sama sličnost postiže zajedno s uskrsnućem svih, što svatko iščekuje sa strahom i trepetom, ali i nadom. S našom nadom, Isusom Kristom.
Svjetlo riječi (2012)