Ivan Golub
Trinaesti učenik
Spava opušten u barci Ribari njih dvanaest na broju na prstima odmakli i pustili valu da njiše umorna učitelja
Ivan ga ima na oku i slijedi Tomin prst
“Na tom brežuljku izgovorio je blaženstva” prepire se Toma s Petrom što diže mreže
Zna Ivan da je to brdo i nikoje drugo slušalo onih osam besjeda Toma to ne bi rekao kad ne bi znao
Ivan je slijedio Tomin prst i pustio s oka lađu
U sretnu trenutku prikrao sam se lađi a nije bila daleko od obale Sakriven u šaš prošaptah “Učitelju ne ljuti se što te budim”
Vjeđe su se podigle kao zastor noći pred izlazak sunca
Učitelju ja te ne molim da mi ozdraviš oči Moje oko je zdravo s brijega te vidjeh u lađi
Daj mi da vidim čovjeka kraj sebe Moje oko je nemirno i vid se moj drži obzora Ne vidim onoga kraj sebe
Učitelj me gledao dugo dugo Njemu se nije žurilo a mene je grijalo njegovo oko grijalo
Učitelju ne molim te da iscijeliš moje ruke i moje noge Moje su ruke zdrave Prsti su vitki i hitri Moj hod je okretan Kroz šaš provukoh tijelo
Moje su ruke grane zalaze u druge grane ali grana ne hvata granu Daj ruku mojoj ruci Moje noge ne znaju ići s drugim Daj suputnika mojoj stazi
Učitelj je šutio dugo Ta njemu se ne žuri Rukom uhvati mi ruku i oživje suhu granu Dođi i vidi
Učitelj se uputi dvanaestorici Govorili su o tome tko je najveći među njima
Podizali se poravnali od sjedenja zgužvane oprave zategli pojase Ivan je zabacio svijetlu kosu
Dvojio sam da li da iziđem iz svoga šaša A oni su odmicali
I kad je već obzor stao skrivati prilike izvukoh nogu iz kala
Pošao sam za njim - iz daleka
Nisam jedan od dvanaestorice
Mračilo se – Da li da se vratim na sigurno – Idem - Idem još malo – Kud on to ide – U šumu - Da nije krivo razumio moj govor u granama – Spušta se s brijega – Na rubu je šume – Ide prema selu - Povlači zasune – Potegnuo sam korak – Smjestih se u smokvu preko puta – Oko mi bistro i sluh oštar - A u dvorištu pali domaćin vatru – Učitelj ga pozdravi cjelovom – Rađajući oganj otkriva žar dvojice - Oko je domaćina plamtjelo – jače od vatre Bilo je i blago i bilo je živo
Učitelj licem okrenut prema domaćinu – Oko mu nije suho kao grana što je podiže na vatru - Učenici po dvorištu – Tko je najveći među njima - A jedan ravno na moju smokvu – Onaj svijetle kose dozva ga imenom Juda
Vino se ljeska uz vatru Domaćin i učitelj razgovaraju podignuta glasa i ispod glasa kroza smijeh i kroza suze Učenici raspravljaju daleko od učitelja - Kraj zdravih ušiju ne čujem razgovor dvojice prijatelja – Samo učiteljev širok smijeh natkrilio vatru I ja sam se nasmijao i odveć glasno i ne znam zašto Domaćin i učitelj razgovaraju Vino se ljeska uz vatru
Iz kamene kuće izašla žena Oči od srne hod od srne Pažljiva kao srna
Spustila se do nogu učitelja šutljiva
Riječi su padale u oči srne
A iz kuće druga žena Lijepa kao oluja i Razigrana kao vjetar
Marija me ostavi samu da radim
Marta Marta za mnogo se brineš Jedno je samo potrebno
Učitelj je ljubio Martu njezinu sestru i Lazara
Uznemirivao se učenik kojeg je svjetlokosi zvao Juda
Juda se stalno odvajao od skupine zavirivao u vrčeve uza zid podizao poklopce opipivao smokve
Izvukoh se iz šiblja i otiđoh u noć
Te večeri ne usnuh Ležaj bijaše tvrd Noć tvrđa
Ujutro sam prošao selom – Sreo Šimuna stranca i njegova dva sinčića – Svijao se pod svežnjem punim sjemenja – Upitao sam ga kamo ide – Prestrašio se - Njega u ovom selu nikad nitko ništa ne pita - Mališi stali svaki uz jednu nogu očevu – A ja sam svakome položio ruku na glavu – I Šimunu iz daleke Cirene pomogao nositi sjemenje u polje
Udovica u selu i čuo se jauk Dječak je ležao mrtav i do nedavna tapšah ga po ramenu na kojem je privijao janje hodeći za tadom spokojan
Zaželjeh se učitelja
Onog sumračja gledao sam samo ljude Nisam gledao stabla ni staze
Put k učitelju nije znan
Na prilazu Betaniji skupina ljudi
Jedan se okrenu
Kad je Juda tu i učitelj je tu
Srele nam se oči vlažne Ogrijale me zadugo i orosile zavazdan
Žurio je vjetrom nošen Za nji dvanaestorica Lazaru na grob gledaj kako ga je ljubio
Zaplakah od stida pred tolikim suhim očima
Nošen nemirom u samo predvečerje Pashe otišao sam ne znam zašto u Sveti Grad
Iz kuće izleti čovjek U ruci mu kesa Kad je Juda tu i učitelj je tu A bila je noć
Za stolom učitelj Na prsa mu naslonjen svjetlokosi Piju iz vrča Nema veće ljubavi nego dati život za prijatelje
Riječ je bila nova a govor opojan Učiteljevo je oko okružilo svako lice i polovicu moga lica
Učiteljev pogled usmrtio je u meni sve strahove
Napolju noć Meni nije bila noć Hitao sam u svoje selo da dajem život za prijatelje danas i sutra za dažda i suše dok bude dana dok bude života i prijatelja
Gledaj kako li je lijepo potjeralo žito na Šimunovoj njivi
(Preuzeto iz knjige: Ivan Golub, Trinaesti učenik, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1985.)