IZ ŽIVOTA VELIKIH SKLADATELJAJOHANN SEBASTIAN BACH (1675-1750)''SAMO BOGU NA SLAVU!''
Piše: Alen Matušek
"Ne Bach! (potok). Trebao bi se zvati Meer!" (more). Tako je Beethoven izrazio svoje oduševljenje skladbama staroga lajpciškoga kantora, koji je u svoje vrijeme bio poznatiji i hvaljeniji kao orguljaš nego kao skladatelj. Trebalo je proći 79 godina nakon Bachove smrti da bi veliki uspjeh "Muke po Mateju" pribavio najvećemu baroknom skladatelju zasluženu pozornost europske javnosti. S vremenom je Bach postao zvijezda stajaćica glazbene povijesti. Nema baroknoga glazbenoga oblika izuzev opere u kojemu nije stvorio prvorazredna djela i teško je njegovoj glazbeničkoj klasi pridodati ikakav pridjev osim - velik.
Kako je Bach u tome uspio? On sam rekao bi skromno: "budeš li marljiv kako sam ja bio, onda ćeš uskoro moći svirati kao i ja". Uistinu, on je bio u mnogočemu utjelovljenje često spominjanih "njemačkih vrlina" - marljivosti i temeljitosti. Poznato je kako je kao mladi dječak nepovratno oštetio vid prepisujući djela starih majstora u sobi starijega brata, bez svijeće, uz mjesečinu. Kasnije je često i rado posjećivao razna mjesta kako bi učio od drugih poznatih orguljaša. Samo da bi čuo slavnoga Buxtehudea propješačio je više od 200 milja od Arnstadta do Lubecka! Nije bilo automobila, a kočije su bile skupe.
Bach je imao mnogo radne energije. U slobodno vrijeme često se zabavljao konstruiranjem glazbala, a imao je i lijepu zbirku gudačkih glazbala i glazbala s tipkama. Rado je podučavao, ali teško onom učeniku koji bi ga htio prevariti! Jednom je tako u napadu pravednoga gnjeva strgnuo periku i bacio je na glavu nekom učeniku, vičući mu da je varalica i šarlatan, jer je na nesolidan način htio postići zgodan glazbeni učinak. U mladim danima izgrdio je u Arnstadtu jednog mladog pjevača na pokusu zbora. Ovaj ga je poslije toga napao na ulici toljagom. Bach je izvukao bodež i umalo je došlo do nesreće, da ih nije razdvojio neki prolaznik. Iako su Bacha svi smatrali krotkim i mirnim čovjekom, u ovakvim slučajevima dolazila bi do izražaja njegova tvrdoglavost, koju je inače izvrsno obuzdavao. Nije prezao od sukoba u situacijama kad je netko kršio njegova prava.
Profesionalni glazbenici su ga u to vrijeme smatrali najboljim europskim orguljašem i jednim od najboljih njemačkih skladatelja. U široj javnosti bio je manje poznat, jer nije naročito mario za publicitet niti je skladao opere. Vrijednosti za kojima je težio bile su sačinjene od drukčijeg tkanja, a život je gradio je na predanosti glazbeničkomu pozivu i svojoj brojnoj obitelji. Takav način života i sasvim očita samozatajnost duboko su bili ukorijenjeni u njegovoj religioznosti. Bach je bio ortodoksni luteran, koji se čitavoga života zanimao za teologiju i prikupljao teološke spise. Naročito je poštovao Martina Luthera, ali i svetu Elizabetu Ugarsku, koja je u Marburgu osnovala bolnicu i posvetila se njezi bolesnika do kraja života. Međutim, Bachova religioznost nije bila suhoparna. On je u suštini bio velika osobnost njemačke mistike, koji je čitav život doživljavao kao predigru predivne smrti i stupanja pred Boga. U trenutcima kada je umirao, diktirao je svojemu zetu Christophu Altnikoli koral "Gospodine, stupam pred tvoje prijestolje".
Za Bacha je svo glazbeno stvaralaštvo bilo neka vrst bogoslužja pa je takav svjetonazor morao izraziti i u svojoj estetici. Nije slučajno svojim učenicima naglašavao da "kao i svaka glazba, tako ni generalbas ne bi trebao imati drukčiju svrhu i cilj osim veličanja Boga i okrepljivanje duše. Tamo gdje se na to ne pazi, nema prave glazbe; tada je to samo đavolska galama i monotona svirka". Na svakoj njegovoj skladbi stoji kratica SDG - Soli Deo Gloria, Samo Bogu Na Slavu. Njegova supruga i suvremenici svjedoče da ga pohvale ni pokude nisu osobito uznemirivale, jer je imao vlastito unutarnje mjerilo glazbenih vrijednosti.
Najpotpunije i najdraže priznanje doživio je jednom u Leipzigu od nekog studenta, koji mu je rekao da osjeća da "cijeli tjedan nakon slušanja Bachove glazbe ne bi mogao učiniti nikakvo zlo".