Søren Kierkegaard: Estetski i etički izbor
“Život je proigrao samo onaj koji nije postao svjestan sebe kao duha, niti toga da stoji pred Bogom.”, riječi su danskog pisca i filozofa Sørena Kierkegaarda (Kopenhagen, 1813. – Kopenhagen, 1855.) koji je upozoravao da svaki pojedini čovjek mora pronaći svoj put ka Bogu. U 19. je stoljeću gotovo zaboravljen, a danas je prepoznat kao prvi filozof egzistencije. Utjecao je i na književnost: posebno na Ibsena, Strindberga, Rilkea i druge. Tijekom studija teologije, uz koji se iznimno mnogo bavi i filozofijom, književnošću i poviješću, Kierkegaard proživljava sveopću životnu krizu, zanemaruje studij i vjeru i predaje se raspuštenu životu. Godine 1838. doživljava obraćenje, nastavlja studij, te 1840. godine brani doktorsku disertaciju pod naslovom O pojmu ironije. Nedugo potom počeo je njegov stvaralački rad, te je u nekoliko godina napisao brojna djela, većinu objavivši pod pseudonimima, ''Strah i drhtanje'', ''Ponavljanje'', ''Pojam strepnje'', ''Filozofske mrvice'', ''Stadiji na životnom putu'', ''Vježbanje u kršćanstvu'' i dr. Okrenutost čovjeku i njegovoj egzistenciji glavna je karakteristika njegovih djela, te se stoga s pravom smatra začetnikom egzistencijalističkoga filozofskog pravca.
Estetski i etički izbor
U svom Brevijaru Kierkegaard odgovara na pitanje što je to estetsko a što etičko u čovjeku. Odmah na početku izlaganja daje odgovor da je estetsko u čovjeku ono po čemu je on neposredan, ono što jest, a etičko bi bilo ono čime on postaje to što jest. Etička osobnost je poput tihe vode koja ima duboko korito, dok je estetska osobnost površna i živi samo na površini. Tko živi estetski ovisan je o trenutku, relativitetu, slučaju i zadovoljstvu koje je po sebi raznovrsno. Kod njega se duh stalno nastoji da probije, ali ne uspijeva i biva potisnut pred vlastitom obmanom poput rimskog cara Nerona. Budući da estetski čovjek živi po onome što je neposredno, Kierkegard će reći da je neposredno zapravo ''sreća''. ''Shvaćanje svijeta neposrednosti je sreća.'' Upravo radi toga neposrednik, ne može shvatiti nesreću na koju reagira sjetom ili očajanjem. Kad izgubi nešto što mu je bilo dragocjeno očajajava i sumnja, a sumnja je, reći će Kierkegaard ''očajanje misli''. I upravo je očajanje polazna točka za biranje apsolutnog. Ali, što ja u očajanju biram za apsolutno? Biram sebe. I tu dolazi do preokreta. Etičar, za razliku od estetičara u očajanju ide korak dalje. Iz očajanja dolazi ono ključno pitanje ''ili-ili''. Ono za što se zauzimam u svom ''ili-ili'' je etičko. Dok je estetski izbor raznovrstan, etički je jedan. Izbor ''ili-ili'' u prvom redu se odnosi na izbor dobra i zla. ''Estetika nije zlo nego ravnodušnost''a pravi zbor temelji se na etici. Ako se čovjek plaši providnosti, stalno će izbjegavati etičko jer se etičko određuje kao dužnost. Osoba nema etičko izvan sebe nego u sebi. Duh estetičara, okrenut lijepom i uživanju u pojedinačnom uvijek nalazi samoga sebe. Dok je estetska egzistencija pretežno uživanje, etička je pretežno borba.
''Vjerom se ja ničega ne odričem. Vjerom, naprotiv, dobivam sve, baš u smislu onom, po kome će onaj koji ima vjere koliko gorušičino zrno gore premještati. Valja imati čiste ljudske hrabrosti da se sve privremeno napusti da bi se vječnost dobila, a kad je dobijem ne mogu je se navijek odreći.'' - Søren Kierkegaard