OBAVIJEST: Web sjedište prudencija.hr od 15.03.2020 je preseljeno na adresu benediktova-opcija.org.

L.Beaudenom: ODGOJ U PONIZNOSTI

Leopold BeaudenomOdgoj u poniznosti(Paris, 1897.) 

Um neprestano radi da otkrije u nama nešto što zaslužuje poštovanje; to je istraživanje instinktivno i napreduje bez poteškoća, jer je prirodno. Usmjerava se i pažljivo promatra one vrijednosti koje smatra da posjeduje; razmišlja o njima, zadovoljava se njima i hrani se njima. Tako dolazi do prirodnog uvjerenja da ih se posjeduje. S druge strane, gotovo nikada se ne zaustavlja da otkrije vlastite nedostatke, nesavršenosti, niskosti. Moguće je da se baci samo letimičan pogled, ali ubrzo sve se želi očistiti, uljepšati. Tako više ne slijedimo istinu u sebi, već samo jedno istraživanje!

Pristranost ove sklonosti očituje se u naslađivanju nad sposobnostima koje su nam povjerene. Tako se događa da intelektualni rad, ako smo u njemu dobri, više cijenimo od praktičnog, a ako smo snalažljivi u materijalnim probitcima žalimo one kojima nedostaje takve vrste snalažljivosti. Ako imamo uspjeha, to je zato jer smo se puno trudili; a ako imamo neuspjeha, to je zato jer su nas drugi nepravedno ocijenili. Tako oholi um razmišlja u svim stvarima.Suprotnost ovoj sklonosti nije kompleks manje vrijednosti. Suprotnost ovoj sklonosti je potiskivanje i prijezir prema samome sebi zbog toga što ne možemo ostvariti neke ideale. Tada se javlja ''oholost koja trpi''.  Oholost dakle ima dva lica, uznositost i potištenost. Zato je potrebno da pažljivo ispitamo svoje osjećaje i djelovanje. Oholost je zlo koje tjera ljude da idu putem dokazivanja, vladanja, slave!Opasnosti ove sklonosti je u tome da previše olako kažemo Bogu "od tebe mi Bože dolazi i spoznaja i uspjesi". Može se činiti da ova formula naočigled žrtvuje oholost (zadovoljstvo i uznositost), ali dok na taj način odbacujemo oholost duha, s druge strane dajemo si preveliko samopoštovanje, koje može dovesti do tvrdoglavosti, odbacivanja korekcije i zatvaranja u vlastite ideje i stavove. Takav čovjek se uzbuđuje na protivljenja, ne propušta izreći uvredljive riječi i čuva povrijeđeno srce. Time gubi ljubav. Oholog čovjeka prepoznajemo po stavu, boji glasa, gesti, prepuštanju laskavosti i uživanju u pohvalama.
Nisam li i ja žrtva ove sklonosti koja tako lako osvaja? Evo nekoliko simptoma koji ju otkrivaju: zabrinutost i uzbuđenost uzrokovani strahom da budem ukoren/na; glupa naslađivanja ili prekomjerna žalost; zavisno i o temperamentu kada se radi o nečem što nas obeshrabruje, uznemirava, kad smo ocrnjeni, itd. Mnogi naime žele da budu poštovani za vrijednosti koje ne posjeduju; dok s druge strane, puni samoljublja srde se kada se govori dobro o drugima i kada ih se priznaje. Blaise Pascal je jednom rekao da je "slatkoća slave tako velika da se veže za sve čak i za smrt; mi gubimo naime i život samo da se priča o nama". Ta sklonost koju mi nosimo od djetinjstva je uvijek prisutna, i kao što je rekao Platon, ona je "zadnje odijelo koje skidamo". 1. Apsolutno je dozvoljeno pohvaliti nekoga s ciljem da se tu osobu ohrabri. Na kraju, svaka dobra stvar zavređuje poštovanje. Nered stoji u tome da više držimo do poštovanja negoli do dobra. Čovjek upravljan duhom oholosti ne traži dobro nego nagradu! Tko ima ovaj porok, ostaje velikodušan i na službi, samo da pokaže svoje vrijednosti i da proizvede poštovanje i divljenje. (…) U čovjeku koji je isprazan i ohol, uspjeh proizvodi ne manji nered; postaje nerazborit, živi u iluziji, gazi prava drugih jer ih ne vidi. Mijenja mišljenje zavisno s kim o čemu priča. Po koji put je arogantan ili laskav, tako da se služi i formulama poniznosti; samo kako bi primio veće časti.2.  Ako pažljivije ispitamo uzroke vlastite radosti i žalosti, ne otkrivamo li da su oni često povezani s potrebom priznavanja i poštovanja drugih? Nismo li više nakloni onima koji nam laskaju nego onima koji nas ne razumiju ili ne cijene dovoljno kako mislimo da zaslužujemo? Nismo li hladni prema onima koji nas ne cijene dovoljno?
Sv. Ivan Maria Vianney je rekao: "oholost je lanac na kojem se nižu svi poroci; poniznost je lanac na kojem se nižu sve kreposti". Poniznost je temelj kršćanske savršenosti (sv. Augustin; sv. Bernard), jer nam pruža snagu i spremnost da činimo dobro. To je temelj za duhovnu utvrdu, jer na taj način Boga stavljamo u središte svih djela. Ako to ignoriramo, gubimo svijest da nam je Bog potreban, niječemo njegove milosti i riječi "bez mene ne možete učiniti ništa". Sljepoća oholosti nas sprječava da vidimo koliko nam je potrebna Božja pomoć. Bog nije samo početak nego i cilj kreposnih djela. Oholica uprljan sa željom da ga se poštuje, misli samo na sebe, vlastite interese, pa sve radi razmišljajući gdje će dobiti više pohvale i slave. Ako se bori da uspije, to je zbog ljubavi za uspjehom, a ako trpi zbog neuspjeha, to je zbog povrijeđenog ega. Djela takvih ljudi nisu ni savršena i nemaju nikakvu vrijednost, iz razloga što Boga guraju u stranu. Poniznost dovodi stvari u red u našem duhovnom životu. Pomaže nam da ne vrijeđamo Boga, nego mu damo mjesto koje mu pripada. Želimo li mi Boga proslaviti ili sebe? Da li će Bog biti moj Bog ili ću ja biti svoj idol? Isus kaže "Bez mene ne možete ništa učiniti" (Iv 15,5). Oholost zaboravlja i prezire tu istinu, zato poniznost prizivlje u pamet tu istinu i podvlači posljedice. Prihvaćam da zavisim od Boga u svakoj stvari, i da je Njegova milost apsolutno nužna; a ako je milost nužna, Božanska mudrost, traži uvjet da ju primi, a to je poniznost. "Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost" (Jak 4,6). Poniznost se pouzdaje u sebe, već instinktivno traži Boga (usp. "ako čovjek stavi prvi ruku, pokvari sve" - Montfort), i "sve mogu u onomu koji me krijepi" (Fil 4,13). Poniznost daje čistoću nakane: uspostavljajući red, poniznost govori: "tražim slavu Božju", to je mudrost, dobro, čistoća nakane. Djelovati za Boga znači ići ka beskrajnom Biću, Bogu koji je vrhovno dobro, koje ljubim, gdje god bio činim ga ciljem svih svojih djela i nakana. Bez da postanem idol samome sebi, poniznost mi daje tu "čistoću nakane"! Jer to me oslobađa od zaslijepljenosti sa samim sobom i usmjerava me k Bogu kao cilju svog života. Čistoća nakane jest nužnost "svjetlo koje obasjava svako djelo" - "Oko je tijelu svjetiljka. Ako ti je dakle oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo. Ako ti je pak oko nevaljalo, sve će tijelo tvoje biti tamno. Ako je dakle svjetlost koja je u tebi - tamna, kolika će istom tama biti"? (Mt 6,22-23). Koliko je duša sretna koja se prepušta volji Božjoj: želi sve što On želi, ljubi sve što on ljubi. Podnosi sa istom vedrinom i vanjske kušnje i nutarnje odricanje. Tko ne ide tim putem (poniznosti), na njemu se ostvaruje proroštvo : "Svaki nasad koji ne posadi Otac moj nebeski iskorijenit će se" (Mt 15,13). Čistoća nakane i povjerenje u Boga su kćeri poniznosti; čistoća nakane upravlja, povjerenje oživljava, i zajedno daju rast u savršenstvu. Bog koji je na zemlji traženo dobro, na nebu će biti posjedovano dobro.