Michel Lacroix: Novo doba i zapadna kultura – nepobjediva suprotnost
Recimo glasno: novo doba oprečno je svjetonazoru građenom dva i pol tisućljeća pod utjecajem Grčke, Rima, židovstva i kršćanstva, i koji se razvijao u modernom ozračju humanizma i racionalizma.
Pokušajmo ukratko izdvojiti te glavne razlike. Svi oni koje su privukle ideje novoga doba odredit će se svjesno. Svakako će znati da izbor novog doba podrazumijeva potpun raskid s tradicijom koja ih je oblikovala. Prihvatiti ideologiju novoga doba znači otrgnuti se od svojih kulturnih korijena.
Koje su bitne značajke zapadnog svjetonazora? U središtu naše kulture je čovjek svjestan svoje individualnosti i svoje konačnosti. Taj duboki osjećaj individualnosti uglavnom duguje pronalasku monoteističke religije. Poimajući postojanje transcendentnog Boga, jedinog i osobnog, čovjek je istodobno otkrio da je i on osoba. U doživljaju povezanosti s tim osobnim Bogom (o kojemu priča Biblija), zapodijevajući s njim dijalog, prolazeći kroz iskušenja drugosti i odvajanja, osjećajući svu udaljenost koja ga od njega dijeli, zapadni čovjek je stvorio, ne bez drama i nemira, svoj vlastiti položaj individuuma. Povezanost s tim osobnim Bogom uvelike je odgojila zapadni svijet. Otada nas osjećaj odvojenosti nikada nije napustio i proširio se na sve. On je obilježio naš mentalni svijet. Stvoren od drugosti, zapadni je čovjek morao naučiti s njom neprekidno živjeti.
Odvojenost je postala kulturnom osobnom iskaznicom Zapada: odvojenost između stvarnog i idealnog, relativnog i apsolutnog, konačnog i beskonačnog, čovjeka i božanstva, profanog i sakralnog, prošlosti i sadašnjosti. Zapadni čovjek zna da živi u prirodi, ali ne u potpunom zajedništvu. On dobro vidi da je beskonačno nesumjerljivo s konačnim, da je smrtnost oprečna besmrtnosti, udaljeno bliskom, prošlost budućnosti. On također zna da se inteligibilno ne miješa s osjetilnim. Neki drugi svijet se prostire onkraj ovoga, misli zapadni duh, ali ljudi su od njega odijeljeni. Prirodni svijet je suprotstavljen natprirodnom. Svijet apsolutne istine, Nebo Ideja jest strana zemlja. Živim među sebi sličnima, ali drugi se drži podalje od mene, postavljajući nerješivu zagonetku svoje osobe. Transcendentnost je odvojena od mene nepremostivim jarkom. Noumenoni su druga, nedostupna strana fenomena. Bog se ne otrkiva svojim stvorovima. Sama ljepota je pod znakom udaljavanja i budi nostalgiju za nedostupnom stvarnošću.
Ukratko, s gledišta zapadne kulture, ljudski se položaj čini rastrgan između anititeza. On mora podnijeti iskušenje podjele, i nije Hegel bezrazložno govorio o ''nesretnoj svijesti''. Taj simbolički pojam nesreće svijesti ističe nezadovoljstvo i nemir zapadne duše. Nikad zadovoljna, ona mora zamišljati da, kao kontrapunkt stvarnosti, postoji jedan svijet koji je istodobno nepristupačan i savršen. To je Antigona koja priziva božje zakone; to je Rimbaud za kojega je pravi život drugdje...
Dakle, dva svijeta između kojih se dijeli zapdana duša; i baš to razdiranje između ovdje i drugdje, između želje i stvarnosti, to nepristajanje da se potpuno prihvati ono što postoji, da se poklapa s danim i da se zadovolji onim što jest, nemogućnost zadovoljstva u fuziji s okolnim svijetom, neodoljiva privlačnost s druge strane, težnja prema beskraju izvan dohvata, sve je to istodobno njezin identitet, njezin razlog postojanja, veličina i razlog patnje.
Čovjek doživljava to odvajanje, koje je u temelju židovsko-kršćanske tradicije, tim okrutnije što nejasno osjeća da je davno živio u tom drugom svijetu. Ali jednog dana iz njega je protjeran i izgubljen. U dubini zapadne duše postoji tragičan osjećaj pada, lišenosti, neizlječive nostalgije. ''Nekoć dam često bio u tom višem svijetu, ali sam ga izgubio; bio sam protjeran iz raja; moja je duša morala napustiti platonski svjet ideja; bio sam pokraj Boga prije nego što će on postati taj skriveni Bog za kojega nosim teret nepopravljive krivnje; proživio sam sretno doba djetinjstva, a sada me vreba smrt...'' Tako govori zapadni čovjek. Stoga on osjeća stalnu želju da pronađe izgubljeni svijet. Osjeća srodnost s višim realitetima, s inteligibilnim sijetom, s natprirodnim, ali istobodno zna da je pao iz toga svijeta i teži ga pronaći. Ne svjedoči li sva naša kulturna baština o permanentnom karakteru toga traženja?
Zapadni duh žarko traži izgubljeno jedinstvo; želi ponovno ujediniti ono što je bilo razdvojeno, približiti se Bogu, uspostaviti vezu s Apsolutnim. Nije li ovjde pokretač nših najprečih vokacija? Strast za otkrivanjem istine, znanstveni napor, razvoj misli, umjetničko stvaranje, filozofska spekulacija, manifestacije su te želje, za koju u dubini znamo da neće biti ispunjena. Umjetnik, pjesnik, pisac, filozof, znanstvenik nalik su Faustu: ne mogu odustati od daljnjeg traganja, ali ne mogu nikad biti zadovoljni.
Prijevod: Jagoda Milinković / ''Ideologija New Agea'' Michaela Lacroixa, Litteris, 2006., str. 99-103.
Michel Lacroix je predavač na Sveučilištu u Evryju i istraživač u CNRS-u. Objavio je knjige Kult emocija, Zlo, O pristojnosti, Totalitarna spiritualnost, New age i sekte, Načelo Noe.