OBAVIJEST: Web sjedište prudencija.hr od 15.03.2020 je preseljeno na adresu benediktova-opcija.org.

R.Cantalamessa: Dva lica ljubavi

P. Raniero Cantalamessa
DVA LICA LJUBAVI: EROS I AGAPE

1.   Dva lica ljubavi
 Ovim korizmenim propovijedima želim nastaviti razmišljanja koja sam započeo u adventu  i dati mali prilog reevangelizaciji Zapada što se čini važnom zadaćom Crkve ovoga trenutka, a posebno svetog oca Benedikta XVI.
            Postoji područje na kojemu se sekularizacija vrlo opasno i prošireno razmahala, a to je područje ljubavi.  Sekularizacija ljubavi znači udaljiti Boga iz ljudske ljubavi, u svim njezinim oblicima. I tako ta ljubav  treba postati nešto čisto „svjetsko" gdje je Bog sasvim suvišan i čak postaje zaprekom.
            Tema ljubavi nije važna samo za evangelizaciju kad se radi o odnosu sa svijetom, nego je vrlo važna i za nutarnji život Crkve, za posvećenje njezinih članova.  To je perspektiva iz koje ovu stvarnost promatra enciklika pape Benedikta XVI. „Deus Caritas est". Ovo želimo i mi uzeti u naša razmišljanja.
 

 
            Ljubav trpi zbog ove fatalne podjele, koja se ne nalazi samo u glavi sekulariziranog svijeta, nego je nalazimo i na suprotnoj strani, dakle kod vjernika, a posebno kod Bogu posvećenih osoba. Jako pojednostavljeno, bismo sadašnju svjetsku situaciju mogli definirati kao „eros bez agape", ali i onu kod vjernika često kao „agape bez erosa".
            Eros bez agape je jedna romantična, strastvena ljubav, koja često svršava nasiljem. Zarobljavajuća ljubav, koja privremeno čini drugoga objektom vlastite požude i ignorira svaki oblik žrtve, lojalnosti i predanja. Ne postoji potreba nastaviti s opisivanjem takve ljubavi, jer se radi o stvarnosti koju dnevno imamo pred očima.  Ona nam se neprestano hvali u romanima, filmovima, televiziji, internetu, časopisima. Tako se uglavnom shvaća riječ „ljubav".
            Za nas bi možda bilo bitno i korisnije shvatiti što znači „agape bez erosa". U glazbi postoji razlika koja bi nam mogla pomoći: razlika između „hot jazz" i „cool jazz". Pročitao sam negdje nešto o opisu obiju vrsta, koji i nije jedini mogući.  Hot jazz je jazz za zaljubljene: strastvena, ekspresivna glazba koja govori o požudi i osjećajima, živi od neprestanih improvizacija i originalna je.  Dok je cool jazz profesionalan: osjećaje zamjenjuju sekvence koje se ponavljaju; inspiracija ustupa mjesto tehnici, virtuoznost dolazi na mjesto spontanosti.
            Prema ovom opisu  je „agape bez erosa"  nešto kao „hladna ljubav",  jedna vrsta ljubavi  kad se ljubi do „posljednjeg vrška kose", a da ne zahvaća cjelokupnog čovjeka, nego je upravljana  (poticana) voljom, a ne intimnim osjećajima koji izlaze iz srca.
            Ulazi se u već prije određene oblike, umjesto da se oblikuje nezamjenjivi, vlastiti oblik, onako kako je svaki čovjek jedinstven pred Bogom.  Djela ljubavi usmjerena prema Bogu nalikuju na ono kad bi zaljubljena osoba  pisala osobi koju voli pismo koje je prepisala iz nekog priručnika.
            Ako je čisto svjetska ljubav tijelo bez duše, onda je ovako prakticirana, religiozna ljubav duša bez tijela. Čovjek nije anđeo, to znači čisti duh. On je duša i tijelo, koji su u bitnome sjedinjeni: sve što čovjek čini, pa i kako ljubi, treba odražavati ovu nutarnju strukturu. Ako se ovo zajedništvo koje ima veze s tijelom i vremenom,  sistematski sakriva ili se potiskuje, onda je normalno da dolazi do dva razvoja: ili je izmoreno i samo osjećaj dužnosti brani vlastitu sliku, ili se traže više ili manje dozvoljene kompenzacije, koje dovode do takvih slučajeva zbog kojih Crkva danas trpi. U biti, radi se o brojnim moralnim poskliznućima posvećenih osoba. O tome se ne bismo smjeli varati zbog razbijenog i preokrenutog koncepta ljubavi.
            Imamo, stoga, dvostruki razlog pokreta, dvostruku hitnost: otkriti ljubav u njezinom izvornom jedinstvu. Prava ljubav je dragulj koji je zatvoren u dvije ljuske, a to su: eros i agape.  Ne mogu se ove dvije dimenzije ljubavi međusobno odjeljivati, a da ne sruše ljubav, kao što se ne mogu odijeliti kisik i vodik, a da se ne dodiruje voda.
 2.  Teza o nespojivosti
             Važno pomirenje između ova dva oblika ljubavi se konačno nalazi u samom čovjeku i u praksi. Upravo tu je neophodno započeti, Eros i agape, teoretski, pomirivati jedno s drugim. To će nama omogućiti, a drugima otvoriti shvaćanje što je zajedničko ovim pojmovima, koji su često krivo shvaćeni.
            Važnost teme izlazi i iz činjenice da postoji istraživanje koje je, u cijelom kršćanskom svijetu, proširilo ovo suprotno gledanje, to jest nespojivost ovih dvaju oblika ljubavi. To je knjiga švedskog, luteranskog teologa Andreasa Nygrena, a nosi naslov „Eros i agape „[1]
            Možemo njegovu misao sažeti ovako: eros i agape označavaju dva suprotstavljena kretanja. Kod prvog pokreta radi se o uzlasku čovjeka prema Bogu. Dakle božansko kao pradobro i čovjekovo. Drugi pokret, agape ukazuje na porijeklo čovjeka od Boga, po utjelovljenju i križu Kristovom, a time i na spasenje ljudi bez zasluge i djelovanja samog čovjeka, dakle samo po vjeri. Novi zavjet je za to upotrijebio divnu riječ. On je ljubav nazvao agape i tako potisnuo pojam eros.
            Sveti Pavao je najjasnije formulirao ovo učenje o ljubavi. Neposredno nakon njega, tako glasi Nygrensova teza, su nestale radikalne suprotnosti u pokušaju davanju prednosti jednoj sintezi (miješanja oba elementa). Čim je kršćanstvo došlo u dodir sa  svjetskom kulturom i grčkim pogledom, koje započima s Origenom, nastalo je obezvrjeđivanje erosa. Radi se o uspinjanju duše k dobru i božanskom. Ovdje se radi o sveopćoj privlačnosti po ljepoti, koja izlazi iz božanskog. U tom pravcu ide Pseudo-Dionizije Aeropagita, kada piše da je „Bog eros."[2] Tako je zamijenio pojam „agape" koji se nalazi u poznatoj rečenici Ivanove poslanice (1 Iv 4,10).
            Na zapadu nalazimo na slično što proistječe iz Augustinove nauke o caritasu. Ovdje se radi o učenju o Bogu koji bez razloga silazi k ljudima (nitko ne govori jače o „milosti" nego on), ali radi se i o čežnji ljudi za Bogom.  Od njega potječe izjava: „Za sebe si nas stvorio Bože i nemirno je srce naše dok ne otpočine u tebi" [3] Njegova je slika ljubavi kao tereta koji dušu, poput gravitacije privlači k Bogu, koji postaje  mjesto mira i zadovoljstva.[4]  Sve je to za Nygrena izraz samo-ljubavi koja traži svoje zadovoljstvo i po sebičnosti se ukida čista nesebičnost milosti. To je ponovni pad u iluziju poganskog zamišljanja spasenja kroz uzlazak k Bogu, umjesto da vjerujemo u nesebično i nezasluženo silaženje Boga k nama.
            Kao zarobljenik ove nemoguće sinteze između erosa i agape, između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema sebi, tako Neygren, sveti Bernard je proklamirao, kao najveći stupanj ljubavi prema Bogu, „ljubav prema Bogu zbog njega samoga" [5] i sveti Bonaventura, u svom djelu „Putovanje k Bogu",  isto kao i sveti Toma Akvinski koji je opisao ljubav Božju koja ulazi u srca krštenika (usp Rim 5,5) kao „ljubav kojom nas Bog ljubi i daje da ga ljubimo." (amor quo ipse nos diligit et quo ipse nos dilectores sui facit) [6]
            To znači da čovjek kojega Bog ljubi može i sam Boga ljubiti, dakle može mu nešto dati. To bi uništilo Božju nesebičnu ljubav, tako Nygren. Na egzistencijalnoj razini bi se to događalo kod katoličkih mistika. Ljubav mistika s jakim naglaskom na eros, za njega, nije ništa drugo nego sublimirana osjetilna ljubav, pokušaj odnosa prema Bogu učvrstiti na razini odnosa međusobne ljubavi.
            Tko je sada razbio ovu višeznačnost i postavio oštru suprotnost pavlovskoj tezi? Prema autoru: Luther. Tvrdnjom da se opravdava samo vjerom, ne samo da je isključio bratsku ljubav kao temelj kršćanskog života, kao što to podrazumijeva katolička teologija, nego je ljubav, agape oslobodio od erosa.  Formula „sola fide"  bez djela značila bi, u luterovskom govoru, staviti „agape" izvan „erosa".
            Ovdje se, za mene, ne radi o tome da li je autor zaboravio - to se mora reći - da Luter nikad nije  postavio pitanje o suprotnosti između erosa i agape kao što je to učinio između vjere i djela. Treba napomenuti da je Karl Barth, u jednom poglavlju svoje „Crkvene dogmatike", došao do istog rezultata kao i Nygren, a to je da postoji suprotnost između  erosa i agape: „gdje se kršćanska ljubav susretne sa bilo kojom drugom ljubavi, dolazi do sukoba i taj sukob nema kraja."[7] I mislim da ako ovo nije luteranska, onda je sigurno dijalektička teologija, teologija onoga ili - ili, antiteza, a ne sinteza.
            Suprotnost tome je radikalna sekularizacija i posvjetovnjačenje  erosa. U stvari dok neka teologija suprotstavlja eros i agape sekularna kultura je vrlo sretna zbog svog dijela tog odjeljivanja, dakle eros bez bilo kakvog odnosa prema Bogu i milosti u ljudskoj ljubavi. Freud je  dao neko teoretsko opravdanje i sveo eros na čisti libido.  Seksualni nagon se sada bori protiv kočnica i potiskivanja. I to je sada oblik u kojemu se, na razne načine, ljubav pokazuje u životu i kulturi, a posebno u zabavi.
            Prije dvije godine sam bio u Madridu. U novinama se mnogo govorilo o nekoj umjetničkoj izložbi pod naslovom „Erosove suze". To je bila izložba erotskih djela, slika, crteža i kipova koja je pokazivala neraskidivu vezu između Erosa i Tanatosa, između ljubavi i smrti koja postoji u iskustvu modernog čovjeka. Doći ćete do istog zaključka ako čitate Rimbaudove stihove „Cvijeće zločestog Baudelairea" ili  „Godišnje doba u paklu". Ljubav koja bi, na svoj odgovarajući način, trebala voditi u život, vodi u smrt.
3.   Nazad na opći pogled
             Kad ne možemo promijeniti predodžbe ljubavi koje su sada u svijetu, ipak možemo promijeniti teološki način promatranja koji to, neprimjetno, potiče i legitimira. To je ono što je  sveti Otac učinio na primjeran način u svojoj enciklici „Deus Caritas est". On potvrđuje katoličku sintezu modernim izrazima. „U  stvarnosti se ne može dijeliti  eros od agape - uzlazna i silazna ljubav (...), u biti smo vidjeli da biblijska vjera nije izgrađena na nekakvom rubnom ili suprotnom svijetu  ljudskog fenomena ljubavi, nego zahvaća cijeloga čovjeka i čisti ga u njegovu traženju ljubavi i tako mu otvara novu dimenziju" (Br 7-8)  „Jedan Bog u kojeg vjeruje Izrael sam ljubi, a njegova ljubav je, uz to, i ljubav koja bira. Među svim narodima bira Izrael i ljubi ga - s ciljem da spasi cijelo čovječanstvo. On ljubi, tu se ljubav može nazvati eros, koji je u isto vrijeme i potpuni agape(br.9) I shvaćamo sada, neobično pozitivno, prihvaćanje ovog papinog dokumenta među otvorenim građanima svijeta. Potekla je nada u svijet. I popravlja gledanje na vjeru, koju je svijet samo površno dodirivao, a da nije u nju ušao.  Ako bismo željeli koristiti, u evanđelju skrivenu, sliku o kvascu, onda je ovdje kvasac koji prodire u tijesto predodžba kraljevstva Božjega, predodžba koja napušta sliku „suca svijeta",  a dolazi sa slikom Kraljevstva Božjega koje dolazi „spasiti" svijet, prije svega eros koji je jedna snaga.
            Predani pogled, bio to katoličke teologije ili onaj pravoslavne, kako vjerujem, potvrđuje i egzegeza. Ona koja zastupa nesjedinjenost erosa i agape, oslanja se na činjenicu da Novi zavjet brižno - i kako se čini svjesno - izbjegava termin eros, nego je jedini izraz kojega upotrebljava agape (ponekad i philia - da označi prijateljsku ljubav).
            To je istinita činjenica, ali nisu ispravni zaključci koji se iz toga izvlače. Polazi se od toga da  bi pisci Novog Zavjeta mogli shvatiti riječ eros kako shvaća i sveopća upotreba riječi Eros, jer bi se Eros mogao shvatiti „vulgarno" kao i viši i filozofski smisao, kojeg je imao na pr. Platon "plemeniti" Eros. U raširenom shvaćanju eros znači, više ili manje, ono što i danas znači ako se govori o erotici i o erotskim filmovima, a to je zadovoljenje seksualnog nagona, što je više poniženje nego uzvišenje. U svom plemenitom shvaćanju eros znači ljubav prema ljepoti, snaga koja drži svijet zajedno i sve sjedinjuje u pokretu prema božanskom, uzlazni pokret prema božanskom, što su dijalektički teolozi smatrali nespojivim s božanskim pokretom silaska prema ljudima.
            Bilo bi teško zastupati stav da su se pisci, koji su se obraćali jednostavnim, nekultiviranima ljudima trebali braniti pred platonskim pojmom erosa. Oni su izbjegavali taj termin iz istog razloga iz kojega danas neki propovjednik izbjegava termin erotski, ili ako ga upotrebljava, to čini samo u negativnom smislu.  Razlog je, danas i nekada, da ta riječ  označuje ljubav u njezinom najsebičnijem i najosjetilnijem smislu.[8] Skeptičnost prvih kršćana prema erosu ojačana je i njegovom ulogom koja je razvijana u nečednom dionizijskom kultu.
            Čim se kršćanstvo otvorilo susretu s grčkom kulturom i ušlo u dijalog, pala je svaka predrasuda, kako smo već vidjeli, nasuprot erosa. Riječ su često grčki autori upotrebljavali kao sinonim za agape i pokazivala je ljubav Božju prema ljudima, ali isto i ljubav prema krepostima i svemu lijepom. Da se u to osvjedočimo, dovoljan je pogled  u „Leksikon grčke patristike" od Lampe[9] . Sustav Nygrena i Bartha počiva, dakle, na krivim temeljima dokaza kojeg su nazvali „ex silentio."
 4  Eros za posvećene
 Ponovna uspostava erosa pomaže, prije svega, zaljubljenim ljudima i kršćanskom bračnim parovima, on pokazuje ljepotu i dostojanstvo ljubavi koja nas povezuje. On pomaže mladima da fascinaciju drugim spolom ne gledaju kao nešto sumorno što treba živjeti skriveno pred Bogom, nego naprotiv, kao dar Stvoritelja kojega im je dao na radost, samo ako se živi ispravno. I papa govori o ovoj pozitivnoj funkciji  erosa koji, od trenutne privlačnosti vodi k onom „zauvijek" u braku.
            No, ponovna uspostava erosa mora pomoći i posvećenim osobama, muškarcima i ženama. Na početku sam govorio o opasnosti za Bogu posvećene duše, o hladnoj ljubavi, koja ne prelazi iz razuma k srcu. Zimsko sunce obasjava, ali ne grije. Ako eros označava zamah (polet) čežnju, privlačnost, onda ne smijemo imati straha pred osjećajima, niti ih smatrati manje vrijednima ili potiskivati. Ako se radi o ljubavi Božjoj, tako piše Wilhelm von St. Thierry, onda je osjećaj privrženosti (affectio) također milost; ne može to biti narav koja  u nas ulijeva takav osjećaj.[10]
            Psalmi su puni ovakve čežnje srca za Bogom. „K tebi, Bože, uzdižem svoje srce..." „Duša mi čezne i gine za Bogom živim." „Pokloni svoju pažnju", tako piše autor „Oblaka neznanja" o ovom čudesnom djelovanju milosti u tvojoj duši.  To je jedan neočekivani impuls (poticaj) koji se, bez najave, pokazuje i cilja direktno na Boga, poput iskre, koja iskače iz vatre... Zahvati, dakle, ovaj bolan oblak neznanja hitnom čežnjom za ljubavlju i ne odlazi pa štogod ti se dogodilo"[11] Da ovo učiniš dovoljna je jedna misao, kucaj srca, jedna strelovita molitva.
            No, sve to nije dovoljno , a Bog to zna bolje od nas. Mi smo stvorovi, živimo u tijelu i vremenu, trebamo neko filmsko platno na kojega ćemo projecirati našu ljubav, koji nije samo „oblak neznanja", to znači koprena tame, iza koje se Bog sakriva, kojeg nitko nije vidio i koji je nepristupačno svjetlo...
            Odgovor na ovo pitanje poznamo, poznamo ga odlično: I upravo za to nam je Bog dao bližnje za ljubav. „Nitko nije Boga vidio. Ako se međusobno ljubimo, onda njegova ljubav ostaje u nama i njegova će ljubav biti potpuna. Tko ne ljubi brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi." (1 Iv 4,12,20) No, trebamo biti pažljivi i ne smijemo preskočiti ni jedan dio. Pred bratom koga vidimo, ima još netko, kojega se može vidjeti i shvatiti: to je Bog, koji je postao tijelo (meso), to je Isus Krist. Između Boga i bližnjega stoji utjelovljena Riječ, koja je oba ekstrema sjedinila u jednu osobu. Već u njemu bratska ljubav dobiva svoj temelj: „To ste meni učinili."
            Što to znači, s obzirom na ljubav prema Bogu?  Prvi cilj našeg erosa, našeg traženja, naših čežnji, naših želja, strasti treba biti Krist. „Spasitelju pripada ljudska ljubav od početka, kao primjer i kao cilj, poput ormarića za ukras, koji je tako velik i tako širok da bi Boga mogao obuhvatiti (...)  Čežnja duše cilja jedino na Krista. Ovdje je mjesto njenog mira, jer samo je on dobro, istina i sve što inspirira ljubav [12]To ne znači da se horizont kršćanske ljubavi suzuje samo na Krista; to znači: Boga tako ljubiti, kao što ga treba ljubiti. „Otac vas ljubi, jer vi mene ljubite" (Iv 16,27)  Ne radi se o nekoj posredničkoj ljubavi, tako reći punomoći da onaj koji Isusa ljubi „je tako kao da" ljubi Oca. Ne, Isus je neposredovani posrednik, kad ljubimo njega, istovremeno ljubimo i Oca. „Tko vidi mene, vidi Oca" tko mene ljubi, ljubi Oca.
            Istina je da ne vidimo ni Krista, ali on je tu, uskrsnuo je i živi, on je na našoj strani, stvarnije nego zaljubljeni muž uz svoju suprugu. I to je središnja točka: ne smije se na Krista gledati kao na nekakav lik iz prošlosti, nego zamišljati ga kao živog i uskrslog Gospodina, s kojim razgovaram, koga čak mogu i poljubiti ako to želim, u sigurnosti da moj poljubac ne ostaje na papiru ili na drvu nekoga križa, nego na licu, na usnama živog tijela (iako produhovljenog) koje su sretne primiti moj poljubac.
            Ljepota i punina našeg posvećenog života ovisi o našoj ljubavi prema Kristu. Samo ona je u stanju očuvati naše srce od lutanja. Isus je savršeni čovjek. U njemu nalazimo, na beskrajno neizmjeran način, sve kvalitete i karakteristike koje neki muškarac traži u ženi ili neka žena kod muškarca. I njegova ljubav nam ne priječi i ljubav prema stvorenju, a posebno privlačnost prema drugom spolu (što je dio naše ljudske naravi - koju je on stvorio i ne želi uništiti). On nam daje snagu ovu privlačnost prevladati jačom privlačnošću. „Čist", piše sv. Ivan Climacus, „je onaj koji eros istiskuje erosom"[13]
            Zar to ne ruši besplatnost agape, time što se od Boga nešto traži u zamjenu za srce? Poništava li to milost?  Nikako, nego sasvim suprotno, ovo je čak uzdiže. Što mi možemo stvarno Bogu dati na ovaj način ako ne ono što smo od njega primili? „Ljubimo te, jer si ti nas prije ljubio." (1 Iv 4,19) Ljubav koju mi darujemo Kristu i njegova ljubav prema nama, koju dobivamo za uzvrat, su kao glas i njegova jeka.
            U čemu leži novost i ljepota ove ljubavi, koju nazivamo erosom?  To je jeka  kojom odgovaramo na Božju ljubav, ali obogaćuje, sa puno boja i mirisa, našu slobodu.  I to je sve što on želi.  Njemu je do naše slobode prije svega. Ne samo to, piše Cabasilas: „Time što on prima od nas  našu ljubav u zamjenu za ono što nam je dao, on sebe smatra našim dužnikom."[14]... Teza koja suprotstavlja eros i agape, temelji se na dobro poznatoj poziciji između milosti i slobode, čak do te mjere da se negira mogućnost slobode u palom čovjeku (u „robovskoj volji").
            Pokušao sam , poštovani oci i braćo, sebi pretpostaviti, što bi nam uskrsli Spasitelj rekao, kad bi on, kao što je to radio u svom zemaljskom životu subotom u sinagogi, sada bio na mom mjestu i želio osobno razjasniti što je ljubav koju od nas traži. Želim, zajedno s vama, u punoj ozbiljnosti podijeliti ono što bi nam on, po mom mišljenju, rekao i to nam treba poslužiti da ispitamo svoju savjest s obzirom na ljubav:
 Goruća ljubav je 
Mene uvijek staviti na prvo mjesto.
Pokušati meni se sviđati u svakom trenutku.
Svoje želje uskladiti s mojim željama.
Preda mnom živjeti kao prijatelj, povjerljiv, bračni par, da bi bio sretan.
Postati nemiran ako misliš da si se u nečemu udaljio od mene.
Biti potpuno sretan ako sam ja uz tebe.
Biti spreman na velike žrtve da me ne izgubiš.
Dati prednost siromašnom, nepoznatom životu sa mnom, a ne bogatom i poznatom bez mene.
Sa mnom kao najboljim prijateljem razgovarati svakoga časa.
Imati u mene potpuno povjerenje, s obzirom na budućnost.
I željeti boraviti u meni kao središtu svoga života.
 
Ako vama, kao i meni, izgleda da smo poprilično udaljeni od tog cilja, ne dopustimo da nas uhvati obeshrabrenost. Imamo nekoga tko nam može pomoći to postići ako ga zamolimo. Ponavljajmo, s vjerom u Duha Svetoga:
Veni Sancte Spiritus, reple tuorum corda fidelium, et tui amoris in nos accende.
Dođi Duše Presveti, ispuni srca svojih vjernika i zapali ih ognjem svoje ljubavi.
Izvor: ZENIT.org/don-ivica.net

1Edizione originale svedese, Stoccolma 193, trad.  ital. Eros e Agape. La nozione christiana dell amore e le sue transformazioni, Bologna, Il Mulino 1971
 [2] Pseudo-Dionigi Aeropagita. I nomi divini, IV, 12 (PG, 3, 709 ss)
[3] S. Agostino, Conjessioni I,1
[4] Commento al vangelo di Giovanni 26, 4-5
[5] Cf. S. Bernardo, De diligendo Deo, IX, 26 -X,27
[6] S. Tomaso d Aquino, Commento  alla letera ai Romani, cap.V lez1.n392-393; cf S. Agostino, Commento alla Prima Lettera di Giovanni, 9,9
  [7] K Barth, Dommatica ecclesiale, IV, 2 832-855; trad. ital. K. Barth, Dommatica ecclesiale, antolologia e cura di H. Gollwitzer, Bologna, Il Mulino 1968. pp.199-225
[8] Smisao kojega su riječi eros davali prvi kršćani najjasnije se pokazuje u poznatom tekstu sv. Ignacija Antiohijskog: „Poslanica Rimljanima" 7,2 „Moja ljubav (eros) je raspeta i u meni nema nikakve vatre požude. Više me ne privlače pokvarenosti i radosti ovog života.  „Moj eros" ne upućuje na Isusa Krista, nego na „ljubav prema meni samom" navezanost na svjetske radosti. To govori u pavlovskom smislu: „Ja sam razapet s Kristom, ne živim više ja..." (Gal 2,19)
[9] Usp. G.W.H. Lampe A Patristic grec lexicon, Oxford 1961, s.550
[10] Wilhelm von Saint-Thierry, Meditativne molitve, XII, 29 (sch 324, s.210)
[11]  Anonimno, Di Wolke des Nichtwissens, Johannes Verlag Einsiedeln, 2011, s. 136-140
[12] N. Cabasilas. Život u Kristu, II 9 (Pg 88, 560-561)
[13] Sv. Ivan Klimakos, Ljestve prema nebu, XV, 98 (PG 88,880)
[14] N. Cabasilas, Život u Kristu, VI,4