René Girard: ''Promatrah Sotonu kako poput munje pade''
René Girard (Avignon, 25. XII. 1923) je francuski filozof, antropolog i književni teoretičar. Sveučilišnu karijeru izgradio je u SAD-u; od 1987. do umirovljenja 1995. bio je profesor na Sveučilištu Stanford. Spada u red najznačajnijih religijskih mislilaca konca 20. i početka 21. stoljeća. Razvio je sveobuhvatnu kršćansku teoriju u polemici s egzistencijalizmom, psihoanalizom, strukturalizmom i dr., izazivajući širok odjek u književnoj teoriji, mitologiji i antropologiji. U djelu Romantička laž i romaneskna istina (Mensonge romantique et vérité romanesque, 1961) zacrtao je metafizičko načelo »mimetičke želje« koje je antropologijski razradio »žrtvenim mehanizmom« u djelu Nasilje i sveto (La Violence et le Sacré, 1972), a poopćio u djelima Žrtveni jarac (Le Bouc émissaire, 1982) i Stari put grješnika (La Route antique des hommes pervers, 1985). Na hrvatski jezik je dosad prevedeno jedino njegovo posljednje, no istodobno i kapitalno djelo, Promatrah Sotonu kako poput munje pade (AGM, Zagreb 2004.)
U knjizi Promatrah Sotonu kako poput munje pade (1999) Girard polemizira s etnolozima koji su dovodili u vezu mitove i evanđelja. U svom etnološkom komparatizmu naglašava da biblijske priče imaju zapravo antimitološko nadahnuće. Raspeće mitologiju čini nemoćnom. Isus Krist na križ pribija načelo ''svi protiv jednoga'', a uskrsnuće predstavlja pobjedu mimetičkog zanosa. Mitski izvještaji o Ozirisu, Atisu, Adonisu i Dionizu, redovito prikazuju žrtvu kolektivnog nasilja kao krivca, za razliku od biblijskih izvještaja koji žrtvu oslobađaju tereta kolektivne krivnje. Kod mita je, piše Girard, ''žrtveni jarac'' uvijek krivac, a progonitelj je uvijek nevin. Uzrok tome je, navodi, mimetička želja koja se javlja u srcu ljudi. O njoj govori deseta zapovijed iz Dekaloga koja kaže ''Ne poželi kuće bližnjeg svoga, žene, ni sluge njegove…''(Izl 20,17).Upravo ova deseta Božja zapovijed nam govori da su bližnji uzor naših želja, odnosno pojave ''mimetičke želje''. Zbog mimetičke želje dolazi do konflikta među ljudima jer se tu javlja suparništvo.
Isus nas u Novom zavjetu odvraća od mimetičkih suparništava. On oponaša Boga Oca i želi da i mi slijedimo Boga Oca, a ne krive uzore na zemlji. Želji je svojstveno da traži uzor. Stoga mimetička želja nije po sebi loša. Sablazni o kojima govori Biblija su odrazi mimetičkih suparništava. One ako se ne zaustave završavaju lančanim osvetama i nasiljem. Sablazni dovode do mimetičke krize, a križ je trenutak u kojem se na tisuće mimetičkih sukoba ujedinjuju protiv Krista. Mimetizam se ogleda u mehanizmu ''svi protiv svih''. On dijeli i slama zajednice dok n+ih ne okupi i sjedini protiv jedne žrtve. Tako se mehanizam ''svi protiv svih'' okreće u ''svi protiv jednoga''. Ljudi postaju nemoćni oduprijeti se nasilnoj zarazi. Poput roja pčela lijepe se i okomljuju na jednu žrtvu. Stoga, grešnicima (poganima) žrtveni mehanizam vraća mir. Kolektivni linč ih oslobađa krivnje. Ali, to je djelo Sotone, ističe Girard. Sotona je taj koji sije grijeh i žanje oluju mimietičkih kriza. Sotona nas huška na suparništva dok se čitav narod ne pretvori u leglo grijeha. On rađa mitove kroz sustavna optuživanja. Mimetički ciklus počinje željom i suparništvom, a završava žrtvenim mehanizmom ''svi protiv jednoga''. Krizu rješava nasilje koje ima katarzični učinak na zajednicu.O tome govore dionizijski kultovi i poganski misteriji. Bog Pan je bog nasilne svjetine. Sotona je gospodar žrtvenog mehanizma, mimetizma zla i kajinske kulture. Muka Kristova otkriva mimetičku zarazu i okončava mimetičku krizu nenasilnom reakcijom. Suprotno svemu očekivanom.
Prudencija.hr