Sakralna glazba Sv. Hildegarde iz Bingena
PIŠI ŠTO VIDIŠ I ČUJEŠ!
“Različiti su dari, a isti Duh; I različite službe, a isti Gospodin; I različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakome se daje očitovanje Duha na korist. Doista, jednome se po Duhu daruje riječ mudrosti, drugome riječ spoznanja po tom istom Duhu; drugomu vjera u tom istom Duhu, drugomu dari liječenja u tom jednom Duhu… ( 1 Kor 12, 4-9)''
Koliko puta smo zavapili u nebo moleći Boga da nam ukaze na svrhu našega postojanja? Vjerojatno isto onoliko koliko smo puta pomislili da se naša svrha mora ogledati u nečem grandioznom, velikom, značajnom, nesvakidašnjem. A svrha je uvijek tu. Uvijek jednostavna. Posve prirodna. Laka. Gotovo tekuća. Pitka. S nama. Uz nas. S njom smo se rodili. Cak štoviše, naša svrha postojala je već, posve jasna, i u trenutku našega začeća. Ona milisekunda u kojoj je došlo do oplodnje jajnih stanica naše majke, Bogu je već bila sasvim dovoljna da nam istovremeno, sa darom života, daruje i sve ostalo sto će nas za tog istog života učiniti osobitima budemo li svoje pouzdanje u Njemu pronalazili. Jer, On želi da budemo osobiti. Na njegovu sliku. Njemu na slavu. Jednako kako je to poželio kada je 1098. godine u Bermersheimu kod Alzeya u Rheinhessenu, udahnuo život Hildegardi. Ispunjena Duhom od samog rođenja, Hildegarda je odrastanjem , s punim pouzdanjem u Boga, koristila Njegove darove poput spoznaje, vjere, mudrosti, dara liječenja, vidovitosti te darove u glazbi, komponiranju, skladanju, pjevanju i pisanju. Već po rođenju predodređena postati Sv. Hildegardom iz Bingena , poglavaricom samostana, naučiteljicom Crkve, mističarkom, proročicom, liječnicom i umjetnicom kakvu danas imamo priliku upoznati, a sve zahvaljujući njezinoj budnosti, revnosti i posvećenosti Bogu i svima onima koje je za života, svojim darovima, nastojala (i uspijevala) obratiti Stvoritelju. U najranijem djetinjstvu već je bila svjesna svoje vidovitosti.
[1]- “ Pri mom prvom oblikovanju, kad mi je Bog u majčinoj utrobi udahnuo život, utisnuo mi je tu vidovitost moje duše”. Godine 1136., smrću časne sestre Jutte kojoj je u osmoj godini života bila povjerena, izabrana je za poglavaricu samostana Rupertsberg u Bingenu na Rajni ,a pet godina nakon, sa svoje četrdesetdvije godine i sedam mjeseci, Hildegarda je, iako strahovito preplašena (u namjeri da pokuša ignorirati Božju naredbu i njezin, kako je tada mislila, veliki teret, pala je kao uzeta u bolesničku postelju i jednako tako čudesno ozdravila tek kad je, na nagovor prijatelja, počela pisati), postala svjesna da treba postati proročicom. Dobivši konkretan nalog od Boga ; [2]“Piši što vidiš I čuješ! Objavljuj čuda što ih doživljavaš! Bilježi ih i pričaj o njima!” Spoznavši napokon puninu Božje volje idućih deset godina pisala je svoje prvo djelo iz proročke trilogije “Scivias” (Upoznaj putove) u kojemu iznosi dimenzije i dublje razloge stvaranja i izbavljenja, a temeljene na svojim snažnim vizijama. Upravo to djelo učinilo ju je 1147/48 g. glasovitom na cijelom Zapadu i to nakon što je papa Eugen III potvrdio njezin vidovnjački dar. Ubrzo su zaredala i druga dva njezina bezvremena, proročka djela; “Knjiga o zaslužnom životu” (Liber vitae meritorum) kao vrsta znanosti o životu u kojoj opisuje naplatu dobrih I loših djela, te “Knjiga o božanskim djelima” (Liber divinorum operum) o svojevrsnoj teologiji svemira. Sva ljepota i dubina teologije, filozofije, kozmologije i medicine ove svetice sadržana je u njezinoj glazbi kao sveobuhvatnom konceptu krijeposnog života. Hildegardi je glazba simfonija za anđele u hvali Boga, izuzetno tkanje duha i tijela te skriven dizajn kreacije prirode. To je manifest životnog kretanja koji se širi i raste prema radosti svojih najdubljih spoznaja i dubokom jedinstvu glasova koji pjevaju hvalospjeve Bogu ovdje na zemlji. To je ljepota, zvuk, miris i cvijet ljudske umjetnosti. Više od tri stotine puta u svojim djelima, ona koristi upravo glazbu za osvjetljavanje duhovne istine. Vjerojatno istovremeno kad i “živo svjetlo”, Hildegardu je obuzela i glazba budući da je još kao dijete svakodnevno slušala glazbene međuigre riječi i tonova redovnica koje su pjevale. Ženski samostan imao je dva prozora. Jedan koji se otvara prema van i jedan koji je otvarao crkveni prostor malog zbora u kojem su časne sestre sjedile i sudjelovale u liturgiji. Kroz taj prozor slušala je glazbu, dešifrirala različite načine izvođenja i apsorbirala suptilno natjecanje teksta i zvuka. Tako je u glazbu bila uronjena od samog početka, na slavu Boga, okružena idealnom prilikom za stvaranje. Njezine glazbene i poetske kompozicije podijeljene su u dva velika rada Ordo virtutum ("Igra vrline") i Symphonia Armonie celestium revelationum ("Simfonija sklada nebeskih objava" ). Za Ordo virtutum ("Igra vrline") možemo reći da je neka vrsta uglazbljenog morala. Riječ je o radu jedinstvenom u povijesti budući da je to predstava atipična za ono vrijeme u kojoj su članovi glumačkog ansambla često tek personifikacije jednostavnih pojmova poznatih običnom čovjeku, kao što su vrlina ili mana. Djelo interpretira sedamnaest ženskih vokala koji predstavljaju vrline, te jedan muški glas, solistu, koji predstavlja vraga. Tema predstave je ženska duša koja popušta sotoninim iskušenjima da bi se na kraju , uz pomoć vrlina, ipak vratila kršćanskom načinu života. Simfonija je skup od sedamdeset is edam pjesama za mise uključujući najčešće antifone, sekvence i himne. Sva glazbena nadahnuća od Boga ostvarila je za izvođenje časnim sestarama njezinog reda. Zanimljivo je istaknuti da je za tekstove svojih kompozicija kreirala posve nove, novosastavljene izvedenice ili skraćene riječi, te tako , zapravo, osmislila I vlastito pismo koristeći se formom modificiranog srednjevjekovnog latinskog jezika. Sama glazba je monofona, sastavljena za ograničenu instrumentalnu pratnju i okarakterizirana izuzetnim sopranskim dionicama. Upravo ti, nevjerojatno visoki tonovi bili su joj kamen spoticanja. Naime, Hildegardina je glazba, uglavnom, bila u velikoj mjeri zanemarivana od muzikologa koji su smatrali da se njezin rad ne uklapa u tadašnja, srednjovjekovna poimanja glazbe. Njezin glazbeni izričaj bio je teško pomirljiv s tadašnjim glazbenim teorijama budući da je glazbeni vokabular ove umjetnice sadržavao iznimno široke vokale raspona do dvije oktave, skokove I upadljive melodije. Inspiraciju za Simfoniju I Ordo virtum pronalazila je u svakodnevici. Prva poveznica za umjetničko stvaranje su njezini teološki spisi, a druga jednako vrijedna, bile su njezine svakodnevne obveze, druženja s redovnicama i problemi koje su nastojale rješavati. Upravo je to razlog zbog kojeg su njezini tekstovi predstavljali vrlo konkretan odgovor na česta, i danas aktualna pitanja . To znači da se u svojim djelima bavila s jednakom razboritošću, mudrošću i posvećenosti prema čašćenju svetaca kao i prema teškoćama žena u održavanju čistoće, siromaštva i poslušnosti. Svojim djelima, kao svojom osobnom nazočnošću i mudrim, razboritim savjetima, podučavala je i usmjeravala časne sestre o kojima je skrbila. Naravno, treba spomenuti i njezina poetska djela, vizije, molitve, pjesme i pjevanja, legende o svecima te na kraju (ali nikako ne manje važna) prirodoslovna djela koja i danas imaju svoju veliku kulturnu, umjetničku i povijesnu vrijednost dok njezine medicinske spoznaje (kod nas su, među ostalima, prevedene njezina „Velika knjiga o zdravlju“ i „Tako liječi Bog“) drži točnima i današnja, moderna medicina. Životom, razboritošću, vjerom i mudrošću, njezinu je vidovitost dopunilo vizionarstvo. Daleko od bilo kakvih “duhovnih” performansi i ekstatičnih ispada, (kojima su “vizionari” našeg vremena najčešće skloni) potpuno smireno sedamdeset sedmogodišnja Hildegarda tvrdila bi [3]; “ Ja ne vidim te stvari vanjskim očima, niti ih čujem vanjskim ušima. Vidim ih jedino u svojoj duši, otvorenim tjelesnim očima, tako da nikada ne moram pretrpjeti neizvjesnost ekstaze, već sve to, bdijući, ( vizije je primala isključivo u budnom stanju) vidim i danju i noću. Svjetlo što ga vidim nije vezano uz prostor. Ono je mnogo, mnogo svjetlije od oblaka koji u sebi nosi sunčevu svjetlost. U njemu ne mogu prepoznati niti visinu, ni dubinu ni širinu. Ono mi se prikazuje kao sjena živoga svjetla (umbra lucis viventis). U tom svjetlu vidim katkad , ali ne često, neko drugo svjetlo što mi se naziva živim svjetlom ( lux vivens). Kada I kako ga vidim to ne mogu reći, ali dok god ga vidim, oduzeti su mi sva tuga i sav strah, tako da se osjećam poput mlade djevojke, a ne kao stara žena” . Hildegarda je preminula 17. Rujna 1179. Godine u osamdest i prvoj godini. Njezin spomendan je 17. rujna. Kovčeg s njezinim relikvijama čuva se u njezinom drugom samostanu u Eibingenu blizu Rüdesheima na Rajni. U trenutku smrti, na nebu je zasjao veliki , blistav, svjetlosni križ – svjedočanstvo da je ona zaista smjela gledati živo svjetlo.
Kome uspijeva biti ravnodušnim na Hildegardinu ostavštinu, mora se zamisliti nad sobom. Njezino svjetlo i naše je svjetlo. Pitanje je samo imamo li hrabrosti pustiti Ga da isijava iz nas. Neka pomogne glazba. Neka nas potakne da i sami ostvarimo Njega u svom životu onako kako On to od nas očekuje i želi. Trebali bismo objelodaniti naše talente. Ohrabriti se bez obaziranja na mišljenja okoline. Istupiti iz ugodne melankolije naših uobičajenih života. Svakome od nas (o, da, i tebi!!) On je darovao dar po kojemu to možemo ostvariti. On želi da Ga slavimo u životu kojeg nam je poklonio, kao i u životima drugih oko nas. Jer kako sama Hildegarda u svojim knjigama tumači, Bog od nas želi da ostvarimo sreću. Tko je čitao njezina djela zna da u njoj nije pronašao niti jedno sumnjičavo, uplašeno , ogradbeno "ali"," ili" , "ako" niti "možda". Svetac današnjeg vremena nikad nije neki tamo drugi, bolji, pametniji, mudriji čovjek. Svetac si , najvjerojatnije, upravo ti.
Kao podršku svima nama koji unutar sebe tražimo zanemareno sveto mjesto, prilažemo Voice of the living light i tek jednu od mnoštva Hildegardinih molitava iz knjige “Zagrljena živim svjetlom”;
[4]“ Sada te zazivam, I molim te da mene malodušnu dobrodušno sačuvaš u pjesmama svojih blaženih duhova. Poznate su mi te riječi. I ja sam ih čula. Samo su tebi poznate. Kao i svi oni koji za pravu vjeru u tvoje ime sa mnom revno rade: Ujedini ih u krilu svoje milosti, da nikada od tebe ne budu odvojeni. Samo tebi je poznata moja neznatna izobrazba. Ne blistam u naukama o Svetom pismu, koje isto tako potpuno pripovijedaju o tvojim čudesima, kao što će I vremena biti zapisana u zvijezdama. Zato te molim da me oslobodiš od svake tame zlih duhova I sačuvaš me od svih sumnja i neznanja duše i tijela.”
Izvor slike - http://bibliolore.org/2013/10/07/hildegard-of-bingen/
Autorica priloga: Dijana Bilokapa
Prudencija.hr
[1]Dr. med. Gottfried Hertzka, „Tako liječi Bog – Medicina svete Hildegarde“, UPT Đakovo, 1995. Str.8.
[2]Isto, str 9.
[3]Dr. med. Gottfried Hertzka, „Tako liječi Bog – Medicina svete Hildegarde“, UPT Đakovo, 1995. Str 8.
[4] Hildegard iz Bingena, “Zagrljena živim svjetlom”, UPT Đakovo 2004., str. 21.