Slaba volja – polovične odluke
Autor: p. Ivan Fuček, DI
Sv. Ignacije druga dva duhovna prijatelja ovako opisuje: ''Druga dvojica hoće da se otresu ine sklonosti, no žele je se tako otresti da ostanu uz stečenu stvar, a Bog neka dođe onamo kamo oni hoće, ne odlučuju se da se odreknu stvari kako bi pošli k Bogu, premda bi to za njih bilo najbolje'' (154)
Čini se da u tu kategoriju spada bogati mladić iz Evanđelja. Pošto je mladić potvrdio Isusu da je opsluživao zapovijedi ''Druge ploče'', ''Isus mu reče: 'Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom. Na tu riječ ode mladić žalostan jer imaše veliki imetak'' (Mt 19, 16-22). Radi se o zloj sklonosti, o privezanosti uz bogatstvo, što je u Ignacijevoj alegoriji simbol za svaki privezanost.
Osobe ove druge kategorije stvaraju ozbiljnije odluke, ali ih ne upravljaju prema onoj točki gdje bi trebalo poduzeti ofenzivu. Otkrile su neprijatelja ljudske naravi i jurišaju oduševljenim elanom. No, bilo zbog pomanjkanja dobre strategije, bilo zbog malodušnosti, neprijatelja ne progone do kraja. Zato je njihova pobjeda samo napola. Jasno vide da zla sklonost, afekcija prema ''blagu'' ne jenjava, nego, štoviše, raste, i stoga ih uznemiruje. Bilo bi dovoljno prekinuti, otkinuti se, odreći se i nestalo bi zbrke u njihovu duhovnom životu i pogibli, ali srce se nećka, srce dršće pred tim otkinućem, zbog čega bi nešto krvarilo. Sjetilnost, senzualnost strepe pred žrtvom koja se protivi dosadašnjem ''mirnom životu'', dosadašnjim užicima, dosadašnjem samoljublju – a da toga iste osobe nisu pravo ni opazile: zato neka ''dobri Bog'' to razumije, neka ''dođe kamo one hoće''; točno kako reče Ignacije: ''Ne odlučuju se da se odreknu stvari kako bi pošle k Bogu''. Odreknuće znači prekrižiti dosadašnje svakidašnje užitke pa se samoljublje budi i na samu takvu pomisao. Stoga čovjek na svaki način traži mogućnost zaobilaznice, drugi put kako bi izbjegao obom, istina radikalnom, ali jedino točnom zahtjevu savjesti.
John Henry Newman (1801.-1890.), sam obraćenih, pun osobnog iskustva u borbi sa zlom u sebi i oko sebe, jedan je od najvećih religioznih genija našeg vremena pa ga stavljaju uz bok sv. Augustina, sv. Tome Akvinskog, sv. Franje i Bousseta i nazivaju ga posljednjim crkvenim ocem, Ambrozijem i Augustinom XIX. stoljeća. ''Što je ono što nam u duhovnom životu manjka?'', pita u govoru pod naslovom Svjedočanstvo savjesti? A u njemu je, slično kao i Pavlu, ''svjedočanstvo savjesti'' osnovna norma pa izjavljuje da bi lakše mogao posumnjati u vlastitu opstojnost nego u opstojnost ''Onoga koji živi u mojoj savjesti, kao Biće što sve vidi i sudi''. ''Što je, dakle, ono što nam u duhovnom životu manjka?'' Newman odgovara: ''To je otklon da se promijenimo, da pustimo – ili ako smijem tako reći – da dopustimo Svemogućem Bogu da nas promijeni. Mi se nerado rastavljamo od našega starog ja pa se, iako nam je drugo omogućeno, na svaki način trudimo čvrsto ostati u našemu starome ja. Pa i onda kad bi nam se zajamčilo da nas promjena ni na koji način ne bi opteretila i da se pri tome ne bismo trebali ničega odreći niti u bilo čemu svladati, mi bismo radije ostali ondje gdje jesmo. Mi se ne želimo obnavljati, toga se strašimo, jer bi to značilo izbaciti nas iz svih dosadašnjih navika, iz svega što nam je toliko priraslo srcu. Mislimo da više ne bismo ostali oni koji jesmo ako bar neki dio ne bismo zadržali od onoga što smo dosad bili. Mi vrlo rado nekako općenito govorimo da se želimo promijeniti…Ali stvarno se toga strašimo i zadovoljni smo da ostanemo takvi kakvi jesmo. To načelo samoafirmacije, da tako kaže, taj utjecaj našeg ja na nas jest naša pokvarenost…Želi li netko Bogu doći da se spasi, tada se bitnost pravog obraćenja sastoji u predanju samoga sebe, u nepovratnu, u bezrezervnu predanju: abandon – predanje Bogu zahtjevno traže poznati autori duhovnog života: Dom Columba Marmion, Caussade, Lallemant, naš Benigar.
Bezrezervno ili bezuvjetno se predati Bogu, nastavlja Newman, ''rečenica je koju većina i onih ljudi koji dlaze Bogu ne mogu prihvatiti. Oni žele biti spašeni, ali na njihov način (i opet prema Ignaciju ''da Bog doše onamo kako oni hoće). Oni hoće – kad bi to išlo – kapitulirati, ali pod uvjetima da sa sobom uzmu svoj posjed. Naprotiv, pravi vjerski duh vodi čovjeka da se potpuno povjeri Bogu, ne više u svoje vlastite želje, u svoje plitke navike, u svoju važnost ili čast, u svoja prava, u svoja mišljenja, nego da zaista može reći: 'U tvoje ruke, o Bože, ja se predajem, radi sa mnom što hoćeš. Sebe zaboravljam, dijelim se od sama sebe, za sebe sam mrtav. Tebi živim, Tebe slijedim.' Samuel, Izaija, sv. Pavao, tri sveca u posve različitim životnim uvjetima, o tome svjedoče. Mladić Samuel naučio je od starca svećenika Elija: 'Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša' (1 Sam 3,10)! Prorok Izaija se predaje riječima: 'Ovdje sam, pošalji me' (Iz 6,8)! Još je snažniji doživljaj sv. Pavla u čudesnom viđenju: 'Savle, Savle, zašto me progoniš? On upita: 'Tko si, Gospodine?' A on će: 'Ja sam Isus kojega ti progoniš! Nego ustani , uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti' (Dj 9,4-6).'' Spremnost na samoodreknuće je u pitanju i u odluci: ''gospodine, što hoćeš da činim? Radi sa mnom što hoćeš!'' To je ono što, nažalost, ljudi ove druge kategorije nemaju.
Sotona lukavo sugerira: ''Nije tvoje blago nikakvo zlo, a na prilijepljenost malo više pripazi i budi miran''. I čovjek objeručke prihvaća takvu napasnikovu ideju jer ga oslobađa od straha pred žrtvom pa pod tom sugestijom odlučuje: ''Više ću se moliti, a malo i zatajiti, pa će tako moja slabost biti svedena na pravu mjeru. Ako joj priuštim samo dopušteno, mogu je držati na uzdi.'' Koliko je sličnih odluka ispisano u našim bilježnicama! To su odluke koje zaobilaze, stoga polovične odluke, ne udaraju in medias res. A takvi su ljudi slični onoj dami u neboderu s malim lavićem: bio je drag, rado se podavao maženju i tetošenju, dok nije porastao i jednoga dana navalio na svoju gospodaricu i usmrtio je.