U posljednje vrijeme za djela Sv. Hildegarde iz Bingena budi se interes kod različitih skupina i znanstvenika. O njenim djelima raspravljaju ekofilozofi, pobornici alternativne medicine, nutricionisti, proizvođači zdrave hrane i ljekovitog bilja. U mnogobrojnoj literaturi o sv. Hildegardi na tržištu mogu se pronaći različita tumačenja njezinih djela i njezina naučavanja kako u kršćanskoj tako i u feminističkoj i new age literaturi. No, pažljivijim iščitavanjem njezina djela zaista bi bilo pogrešno ovu mističarku stavljati u bilo koji drugi kontekst izvan germanske srednjovjekovne kulture i benediktinskog učenja. Njena su djela inspirativna umjetnicima i književnicima. Ne znamo je li Dante zaista bio inspiriran Hildegardinim vizijama, ali znamo da je jedan od najranije zabilježenih opisa Čistilišta kakvog imamo kod sv. Hildegarde vrlo sličan onome kojeg kasnije koristi Dante u svojoj Božanstvenoj komediji. Među vrlo zapaženim romanima o životu sv. Hildegarde izdvaja se roman The Greenest Branch spisateljice P.K. Adams (pravim imenom Patricija Podrazik) iz 2018. godine. U novije vrijeme i u Hrvatskoj raste interes za njezina djela, osobito kuharice, duhovne i medicinske priručnike, ali osim ovih praktičnih uputa za zdrav i skladan život, postavlja se pitanje može li suvremeni čovjek još nešto naučiti od sv. Hildegarde? U ovom prilogu ukratko ću se osvrnuti na Hildegardin poseban doprinos razvoju ekoteologije kao discipline koja sve više postaje predmet teološkog i šireg socioekološkog diskursa.
Vrlo pregledan nacrt ekoteološke misli donosi nam papa Franjo u svojoj enciklici Laudato sì (24. svibnja 2015.). No, kršćanska razmišljanja o neraskidivoj povezanosti biološkog i moralnog poretka nalazimo od početka u teologiji i srednjovjekovnoj filozofiji. Govoriti o cjelovitoj ekologiji koju zagovara papa Franjo i njegov predšasnik papa Benedikt XVI., a ne spomenuti benediktinski doprinos razvoju kršćanske svijesti o okolišu bilo bi pogrešno. Poznato je da se njemačka mističarka i benediktinka Sv. Hildegarda iz Bingena (1098. – 1179.) u svojim raznovrsnim djelima bavila medicinom i prirodnim znanostima, botanikom, teologijom i glazbom. Poznato je da je mnogo pisala i aktivno sudjelovala u društvenim i političkim zbivanjima svog vremena. Korpus njezinih djela obuhvaća mistično-duhovna djela, književna djela, medicinske priručnike, glazbena djela, 300-ak pisama papama, kraljevima i biskupima. Utemeljila je i vodila samostane u Rupertsbergu (1147) i Ebingenu (1165), a papa Benedikt XVI. ju je u listopadu 2012. g. proglasio crkvenom naučiteljicom. Među najpoznatija njezina djela ističu se Scivias (Upoznaj putove), Liber vitae meritorum (Knjiga životnih zasluga), Liber divinorum operum (Knjiga Božjih djela), Physica (O prirodi), Causae et curae (Uzroci i liječenje) i Liber simplicis medicinae (Knjiga jednostavne medicine). Osim ovih djela pisala je pjesme, himne i antifone koje je sabrala u spisu Symphonia harmoniae caelestium revelationum (Simfonija sklada nebeskih objava). Skladala je ukupno 77 djela, među kojima 43 antifone, 18 responzorija, 7 himana, te oratorij Ordo virtutum (Red vrlina) koji i danas oduševljava ljubitelje sakralne glazbe.
Prije nego se dotaknemo doprinosa sv. Hildegarde razvoju kršćanske svijesti o okolišu valja spomenuti da kršćanska teologija ekološki problem promatra u povezanosti s društvenom odgovornošću. Ona polazi od odnosa stvorenog i Stvoritelja, svetosti i nepovredivosti života, solidarnosti i ekološke odgovornosti. Knjiga prirode je, kako ističe sv. Hildegarda, a ponavlja papa Benedikta XVI. u enciklici Caritas in veritate (29. lipnja 2009.) » jedna i nedjeljiva i uključuje okoliš, život, spolnost, obitelj, društvene odnose i druge vidove« (Caritas in veritate, br. 51). Put k cjelovitoj ekologiji kršćansku misao vodi do inkarnacijskog misterija koji čovjeka povezuje s cjelinom bitka i puninom života. Jednako kao i sv. Hildegarda iz Bingena i papa Franjo ističe da je čovjek pozvan biti sustvaratelj svijeta u kojemu živi.
U pozivu na kulturni zaokret prema okolišu papa Franjo u svojoj enciklici Laudato sì ističe krepost umjerenosti koja se zrcali u benediktinskom principu ''manje je više''. Ekološko obraćenje na kojeg poziva u sebi uključuje zahvalnost i svijest da nismo odvojeni od ostalih stvorenja nego da s njima dijelimo životni prostor. Kao primjer takvog kulturnog zaokreta prema cjelovitoj ekologiji može nam poslužiti benediktinska asketska škola. Načelo ora et labora koje pomaže monasima pronaći uravnotežen i skladan odnos između akcije i kontemplacije odnosi se jednako i na sferu rada i dokolice. Upravo sv. Hildegarda svoj koncept ekoduhovnosti sv. Hildegarde kojega ovdje u kratkim crtama predstavljamo gradi na tim temeljnim duhovnim principima umjerenosti i uravnoteženog razvoja.
Sv.Hildegarda iz Bingena (1098. – 1179.) u svojim mističnim i prirodoslovnim spisima ističe tijesnu povezanost mikrokozmosa i makrokozmosa polazeći od kozmičkog teocentrizma i teologije prirode. Njezino ekoteološko učenje se sastoji u povezivanju prirodnog i socijalnog okoliša, materijalne i duhovne stvarnosti iz čega proizlaze čovjekove dužnosti i odgovornosti za sav život na zemlji. Ona slično poput nekih raniji crkvenih pisaca Origena, Sv. Grgura Nazijanskog i Sv. Maksima Ispovjedalaca svekoliku stvarnost promatra kao jednu skladnu i uređenu kozmičku cjelinu, odraz božanske teofanije. Svemir u njenim ilustracijama predstavlja osvrhovljeni panorganizam sastavljen od trinitarnih sfera. U njenim spisima naći ćemo utjecaj orfičke pitagorejske tradicije i ranosrednjovjekovne mistične literature. Za Hildegardu je Bog vrhovni bitak, transcendentno počelo, tvorni i svršni uzrok cjelokupne prirode. On je Živo svjetlo koje osvjetljava tamu i bez kojega nema života na zemlji. Život je prožet imanentnim logosom i životvornom silom koju ona prepoznaje u svakom biću kao viriditas ili konvergenciju bića prema cjelovitom razvoju. Viriditas je složenica od latinskih riječi virga -zelenost i vires-snaga. Nasuprot konceptu viriditas Hildegarda suprotstavlja koncept ariditas (lat. suha zemlja – arida terra) kao konvergenciju bića prema kaosu, diferencijaciji i gubitku vitalnosti. Koncept viriditas povezan je i s Aviceninim učenjem koji je držao da životna snaga liječi; virtus, non medicus. Ariditas je metafora za devolucijske procese, a viriditas metafora za duhovni i materijalni rast i razvoj. U dijalektičkoj napetosti između snage viriditas i oprečnih tendencija ariditas odvija se cjelokupna ljudska povijest i drama spasenja. Vrlo brzo ćemo primijetiti da Hildegardin teološki i pjesnički izričaj obilježava simbolika vrta. Njezin jezik prožet je sugestivnim metaforama i dojmljivim alegorijama koje ona crpi iz bajkovite rajnske prirode.
Već prvi doticaj s njenim umjetničkim djelima, pjesmama, ilustracijama i glazbom pokazuje nam produhovljenu narav ove iznimno nadarene i obrazovane žene 12 stoljeća. Ona ima jedinstven ikonografski i glazbeni rukopis. Njen život i djela razbijaju brojne predrasude i stereotipe koje često ljudi imaju kad je riječ o srednjovjekovnoj kulturi i ulozi žene u Crkvi. U njenim spisima nikada nećemo pronaći promišljanja da je Zemlja ''ravna ploča'' niti stav da je tijelo zatvor duše. Kada govori o svemiru koji se giba i koji zakrivljen ''poput jajeta u Božjoj utrobi'' ona je puno bliža modernoj znanosti. U njenoj teocentričnoj kozmologiji i čovjek je pokrenut kao homo viator na putu prema punini života. U djelu Liber divinorum operum na alegorijski način prikazuje kreposti i poroke koje čovjeka otuđuju od Stvoritelja i ostalih bića na zemlji. Ljudska pohlepa i sebičnost nagrizaju svako društvo i svaku zajednicu. One svijet guraju prema gladi, nasilju i ratovima. Čovjek je na ovome svijetu pozvan boriti se protiv zla, birati vrlinu i živjeti krjeposnim životom. Pod kapom nebeskom nijedno stvorenje nije beskorisno ili suvišno. Hildegarda kaže: »Ne prezirite ništa što je Bog stvorio« ( Scivias 1,2.29-30). Čovjek je organski povezan s prirodom i pozvan je ne samo ''čuvati i obrađivati'' Božji vrt već svoj bitak u svijetu ostvariti kao ''kozmički vrtlar''. Upravo tako, kao kozmički vrtlar kojemu zemlja nije granica ni posljednja stanica. Zato je transcendentalni humanizam kojega ona zastupa puno bliži nekim suvremenim teolozima poput Theillharda de Chardena i Karla Rahnera nego novodobnim panteističkim učenjima. Hildegarda je bila mističarka koja je stvarala svoja djela nadahnuta ''vatrom gorućeg grma'' poput proroka Mojsija. Svoja viđenja počela je zapisivati u djelu Scivias oko 1151. g. ohrabrena odobrenjem pape Eugenija IV. koji je za njih čuo na sinodi u Trieru (1147.-1148.).
Srednjovjekovni čovjek poput sv. Hildegarde i sv. Franje Asiškog živi u ''očaranom svijetu''. To je onaj predmoderni svijet o kojemu govori Max Weber u predavanju ''Znanost kao poziv'' studentima sveučilišta u Münchenu 1919. godine. Ra razliku od ''očaranog svijeta'' u kojemu živi srednjovjekovni čovjek novovjekovni živi u ''raščaranom svijetu'' (Entzauberung der Welt) i desakraliziranom svijetu.
Devastacija prirode i dehumanizacija su u znaku načela ariditas. Ove slikovite usporedbe viriditas-ariditas njemačka mističarka izvlači iz starozavjetne mudrosne literature. Starozavjetni pisac kaže: »Neveseo duh suši kosti« (Izr 17,22). Pusta zemlja (ariditas) je metafora za svijet koji se udaljio od Stvoritelja. Iznad svih stvari, smatra sv. Hildegarda, postoji životvorna i svedržiteljska sila, princip vita integra. Imanentni logos koji pokreće stvaralačko gibanje (creatio continua) očituje se u zraku, vatri i vodi. Tu životvornu silu ona slikovito uspoređuje s neugaslim plamenom. Sva bića su poput iskre Božjeg sjaja ovisna o njegovoj svjetlosti i milosti. Stoga je svako udaljavanje čovjeka od biološke prirode pogrešno. »Nitko sebi ne živi, nitko sebi ne umire!« (Rim 14,7 ) Svako udaljavanje čovjeka od koncepta viriditas udaljavanje je od integralnog razvoja (vita integra) i istine, jer tamo gdje je viriditas tamo je i veritas.
Suvremeno otuđenje čovjeka od prirode ima svoje korijene u novovjekovnom antropocentrizmu koji je mnogo radikalniji od antičkoga. Ima svoje uzroke u novovjekovnoj filozofiji i kartezijanskom dualizmu. Novovjekovni čovjek prirodu je počeo promatrati kao nebeski stroj sveden na fizikalno-kemijske postavke. S filozofijom racionalizma i reformacijom dolazi do razdvajanja svetog od profanog, misleće (res cognitans) i protežne tvari (res extensa). Mehanicistička paradigma koja se počela razvijati u 16. i 17 st. dovela je do obrata u čovjekovom odnosu prema prirodi, ali i prema koncepciji razvoja i blagostanja. S razvojem industrijske revolucije čovjek je prirodu sveo na puku objektivnost i sredstvo iskorištavanja. Dogodilo se ono što ističe Max Horkheimer u knjizi Kritika instrumentalnoga uma da je »cijeli svemir postao oruđe ega«. Čovjek je danas postao tehnobitak u stalnom riziku da završi kao tehnološki višak. Stoga današnju socioekološku krizu ne možemo odvojiti od tehnokratske paradigme i tržišnog fundamentalizma koji se počeo razvijati ranije na krilima novovjekovnog odnosa prema čovjeku, prirodi i ekonomiji.
Tehnokratska paradigma koja je nastala iz mehanističkog pogleda na prirodu danas poprima karakter sekularne soteriologije i eshatologije, a tržišni fundamentalizam koji se očituje u nasilnom konzumerizmu i ''kulturi odbacivanja'' ima izravnih implikacija na proizvodnju i produbljivanje ekološke krize. Naravno, ekološku krizu nikada ne možemo odvojiti od moralne jer najvećim dijelom ona i jest uzrokovana antropogenim faktorima. Za suvremenog homo fabera okoliš je objekt eksploatacije i čiste profanacije. Danas čovjek živi u stalnom disbalansu i kaotičnom stanju. Mora hitno mijenjati stil proizvodnje i potrošnje, kako ga poziva papa Franjo. Mora hitno uspostaviti ravnotežu i život shvatiti kao Božji dar, a povjereni mu svijet kao Božji vrt. Ideja napretka prometnula se u uništavanje biosfere u svrhu bezgranične akumulacije i eksploatacije prirodnih resursa. Beskonačni tehnički napredak i ekonomski rast postaju sami sebi svrhom. Kad profit postane sam sebi svrhom život nije ništa drugo nego čista imanencija lišena svetog, mističnog i magijskog. Sasvim drukčije, za sv. Hildegardu čitav stvoreni svijet je prirodna liturgija i simfonija Duha Svetoga. Ona je žena koja je zadivljena djelima prirode i kroz njih zagledana u Stvoritelja. Za nju čovjekova egzistencija nije samo postojanje već supostojanje i postajanje. U ''raščaranom svijetu'' o kojemu govori Max Weber i u novije vrijeme kanadski filozof Charles Taylor čovjek živi od socijalnih i ekonomskih mitova. Sklon je vjerovati da svako stjecanje moći vodi u napredak (Laudato sì, br. 105). Problem nije u tome što tehnološki razvoj u našem vremenu ide progresivnom putanjom nego je problem što ne prati ekološku svjesnost i moralnu odgovornost. Problem je što se izobličena ideja napretka temelji na logici ''iskoristi i ostavi''. Kada čovjek u sebi odvoji viriditas od veritas nastupa kriza. Umjesto uravnoteženog razvoja koji je usklađen s prirodnim ciklusima imamo neodgovorno upravljanje i nasilje nad prirodom. Ono se proizlazi iz socijalnog mita o napretku kao eksponencijalnom ekonomskom rastu. Zato nam je danas potrebna cjelovita ekologija koja poziva na umjereni stil života i dalekovidna rješenja. Potrebna nam je ekologija koja uključuje društvenu odgovornost i solidarnost. Stoga ne možemo govoriti o ekološkom zaokretu bez moralnog zaokreta. Poziv na ekološko obraćenje poziv je na socijalno obraćenje. Prorok Izaija kaže: »Zemlja je Božje vlasništvo« (Iz 5,8-13). Povreda okoliša iz ekoteološke perspektive je, kako ističe papa Franjo, povreda svetosti života jer je svako biće upisano u knjigu prirode (Laudato sì, br. 67). Zato u današnjim kao i budućim raspravama o ispravnom odnosu prema okolišu vrijedi Hans Jonasov imperativ: »Djeluj tako da su učinci tvojega djelovanja podnošljivi s permanencijom pravog ljudskog življenja na zemlji«, ili: »ne dovodi u opasnost uvjete za neograničeno opstojanje čovječanstva na zemlji«.[1]
Benediktinski model ekološke i socijalne ravnoteže svakako je jedan od mogućih putova prevladavanja materijalističkog antropocentrizma i sveprisutne ''kulture odbacivanja''. Globalne ekološke katastrofe moguće je spriječiti pokretanjem eko-socijalnog tržišnog modela rasta i razvoja. Moguće je spriječiti ako utilitarističkom etosu suprotstavimo altruistički etos. Ako kažemo dosta ekonomiji nasilja, proizvodnji ratova, gladi i bolesti u svijetu. Čovjek je danas u stalnoj potrebi za duhovnim i ekološkim spasenjem. Ne čudi stoga što se sve više budi interes kod različitih skupina za djelima sv. Hildegarde iz Bingena. Znamo da je sv. Benedikt iz Nursije fizičkom radu dao duhovni smisao i potaknuo izgradnju cijelog niza samostanskih naselja u Europi. Oko benediktinskih opatija razvijala su se poljoprivredna gospodarstva i naselja, podizali mlinovi, ljekarne, hospiciji i lazareti. Takva gospodarstva i danas nam mogu pružiti primjer ekološke i društvene odgovornosti. Primjer srednjovjekovnog korištenja energije sunca, vode, vjetra i razvoja ''zelenih tehnologija''. Primjer za to je opatija Clairveaux sredinom 12. stoljeća.
Danas kada svijet strepi od nuklearnih katastrofa a temeljna ljudska prava i slobode se žrtvuju se za naftu i plin, povratak u ekološku ravnotežu i zdrav život nameće se kao nužnost. Čovjek vapi na ulicama brojnih američkih i europskih gradova za hitnim ekološkim i gospodarskim mjerama za spas planete ali u tom vapaju zaboravlja da je nema bez socijalne ljubavi i globalne etike odgovornosti (Laudato sì, br. 231).
Udaljavanje novovjekovnog čovjeka od idiličnog ili arkadijskog odnosa prema prirodi postupno ga je dovelo do imperijalnog odnosa prema prirodi i materijalističko-ekspanzivističkoj koncepciji razvoja. Princip ariditas o kojemu govori sv. Hildegarda očituje se u gubitku bioraznolikosti i ekocidu. Očituje se u radikalnoj sebičnosti i kontroliranoj proizvodnji krize. Stoga ne čudi što suvremeni čovjek želi pobjeći od takvog svijeta u zelenu oazu radosti i sna. Ne čudi što pribjegava duhovnom konzumerizmu i različitim tehnikama samospasenja. Mnogi kažu da su upravo preko Hildegardina učenja o prehrani i zdravlju postigli duhovnu i tjelesnu ravnotežu. Mnogima su njeni savjeti pomogli da uspostave ispravan odnos prema sebi, svijetu i odnosu s Bogom. Svatko će danas potvrditi da su pored uravnotežene i zdrave prehrane proizvedene na principima ekološke proizvodnje za zdrav život podjednako važni kisik, svjetlo, voda, pozitivne emocije, tjelesna aktivnost.
Holistički pristup u promišljanju ekoloških tema kod sv. Hildegarde plijeni pažnju i na njenim bogatim ilustracijama. Slika prirode koju nam ona predstavlja nije slika divlje neukrotive prirode već harmonične i skladne cjeline u kojem su sva bića povezana i ovisna o Božjoj ljubavi kao biljke o suncu. U tom uređenom svijetu čovjek je pozvan biti ''kozmički vrtlar'' a ne uzurpator ili kontaminator.
Krepost umjerenosti koju ističe sv. Hildegarda u svojim spisima čovjeka ne dovodi do manje već više slobode. Krepost umjerenosti nas uči kako potrošnju svesti na umjerene granice i učinkovito korištenje, primjerice recikliranje (Laudato si, 22). Krepost umjerenosti pomaže nam da se oslobodimo navezanosti na suvišne i često posve nepotrebne stvari. Kršćanska askeza na koju je suvremeni čovjek zaboravio kroti našu sebičnu narav i otvara nas za potrebe drugih. Često puta i mi kršćani koji baštinimo evanđeoske vrijednosti i koje deklarativno ispovijedamo ne živimo dostojno svojeg poziva. Često puta i mi svojim primjerom pokazujemo da nismo dorasli izazovima vremena. Slijedimo trendove umjesto da stvaramo nove i pomjeramo granice. Činimo što čine i drugi u strahu da ćemo biti odbačeni ako učinimo hrabre iskorake. Zato se toliko divimo sv. Hildegardi jer nju ništa nije priječilo da izvrši svoju misiju. U tom tzv. ''mračnom'' srednjem vijeku ona je stigla liječiti, skladati, javno propovijedati, baviti se znanstvenim radom, sudjelovati u društvenim zbivanjima svog vremena i utjecati na kulturne promjene. Mnoge žene i danas kada su daleko slobodnije ne znaju kako uskladiti obiteljski i poslovni život. Kako naći vremena za sebe, vremena za bližnje, vremena za Boga? Od Hildegarde možemo naučiti da nema vjere bez mjere. One mjere koju je suvremeni čovjek izgubio i koju više ne mogu naći ni tolike Marte ni tolike Marije iz Isusove prispodobe (Usp. Lk 10,38-42).
mr.sc. Silvana Dragun
[1] JONAS Hans, Princip odgovornosti – pokušaj jedne etike za tehnološku civilizaciju, prijevod: Slobodan Novakov, Veselin Masleša, Sarajevo 1990., str. 28.
