PLAMEN LJUBAVI U SPISIMA SV. ALFONSA LIGUORIJA
''Ne uzdajte se u knezove'' (Ps 146,3)
Središnja tema u duhovnim spisima Sv. Alfonza Liguorija jest ljubav. Sva svetost i savršenost sastoji se u tome da ljubimo Isusa Krista, naše najveće dobro, našega Spasitelja, našega Boga. Ako ljubimo Boga ljubit ćemo i čovjeka. Treba se dakle potpuno predati Bogu kako bismo upoznali, primili i naučili živjeti po svetoj ljubavi. Sasvim je jasno da ne možemo ljubiti Isusa Krista ako ga ne poznajemo. Svemogući, presretni Bog i gospodar svega toliko je ljubio čovjeka da je, tako reći, bio izvan sebe od te ljubavi. To što je Krist bio ''izvan sebe od ljubavi'' razlog je Utjelovljenja. Razmatranje Njegove muke i smrti na križu pomaže nam da shvatimo dubinu i širinu te ljubavi. Samo onaj koji ljubi spreman se žrtvovati radi ljubavi ne gledajući čak ni na svoje dostojanstvo. Razmatranje svete Muke dovodi nas do oproštenja i jakosti. Stoga nas Liguori poziva da se zaljubimo u Raspetog Krista:
''O, Krvi Kristova, napoj me svetom ljubavi.
Smrti Isusova, daj da umrem svakoj zemaljskoj ljubavi.
Noge probodene Gospodina moga, uz vas se privijam:
Oslobodite me pakla, kojeg sam zaslužio.''
Pravu ljubav nećemo upoznati ako se ne odreknemo sjetilnih dobara: bogatstva, časti i užitaka. Liturgijom se odvraćamo od potrošačkog mentaliteta, jer se ona protivi ''struji vremena''. Zato nas i ovaj svetac i crkveni naučitelj poziva da često pristupamo Euharistiji.
''Bog je ljubav (1 Iv 4,8) i oganj što proždire u našim srcima svaku zemaljsku ljubav'' (Pnz 4,24)
Euharistija od vjernika traži prikladno raspoloženje jer je sveta hostija doista vatrena kugla koja ražaruje srca. Očevici govore da je lice sv. Ruže Limske toliko isijavalo svjetlost nakon pričesti da je i druge ljude zabljesnulo. Sv. Ivan Zlatousti govori da je Euharistija oganj koji nas toliko užiže da svojim plamenom ljubavi budi strah i trepet kod zlih anđela.
Baš tada kad se osjećamo hladni i mlaki trebali bi pristupati euharistijskom slavlju, a ne se zavaravati da nismo prikladno raspoloženi. Kršćanski život je neprekidna molitva i borba duše za kraljevstvo nebesko. Vrlo se lako zavarati s mišlju da prave ljubavi nema i da se ne vrijedi boriti.
''Pa da mi je i dolinom suza proći zla se ne bojim, jer ti si sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.'' (Ps 23,4)
Sv. Alfonz nas ohrabruje da se ne bojimo velikodušno ući u borbu, gledajući raspetog Isusa koji nam s križa nudi svoju pomoć, pobjedu i krunu. Napast nas neće nadvladati ako su nam misli upravljene razmatranju svete Muke. Zašto se plašiti sotone kad smo s Bogom pred kojim anđeo tame vrišti i bježi? Uistinu, naša snaga je slaba, ali sjedinjeni s Kristom nemamo se čega plašiti. Kristov križ je prijestolje milosti jer je Krist svojom patnjom otkupio naše grijehe i pokrio naše dugove. Kalvariju je sv. Franjo Saleški Kalvariju nazvao ''brdom zaljubljenih'' jer je nemoguće sjetiti se toga brda, a ne ljubiti Onoga koji je ondje umro radi naše ljubavi. Ljubav sjedinjuje dušu s Bogom i ako nema ljubavi nema ni božanskog sjedinjenja koje nam je potrebno da postignemo savršenstvo. Ljubav nas dovodi do poniznosti i jednostavnosti, te nijedan hod ljubavi ne može početi bez ove kreposti. U trpljenju se razlikuje kukolj od žita. Iste nedaće života mogu jednog čovjeka učiniti svecem a drugog zločincem. Suobličeni slici Kristovoj u patnji i ljubavi napredujemo putem mudrosti. Mir ne može naći duša koja živi neuredno i nesređeno, već samo ona koja je suobličena s Kristom i njegovom svetom voljom. Mnogi sveci su svjedočili da je trpljenje dar i da kršćanin koji bježi od trpljenja ne zna kakve milosti propušta. Trpljenje je najbolja duhovna vježba za postizanje jakosti. Nije jak onaj koji druge ljude tlači već onaj koji se teško srdi i uvrede strpljivo podnosi. ''Tko se teško srdi, bolji je od junaka'' (Izr 16,32). Djeca tame lako se srde i na malu uvredu uzvraćaju trostruko. Savršena ljubav odvraća nas od materijalizma i konzumizma. Bez trpljenja nema ni blagosti, a upravo nam je ta krepost u postsekularnom društvu itekako potrebna. Nasilje i bezakonje nećemo zaustaviti šutnjom i bijegom, već žrtvom i primjerom. Tko ljubi pokazuje primjer, jer ''ljubav je dobrostiva'' (1 Kor 13,4). Osobito blagi trebamo biti prema siromasima, bolesnicima i neprijateljima, veli sv. Alfonz, jer nas i sv. Pavao poziva da ''dobrim svladamo zlo'' (Rim 12,21). Na nasilje ćemo odgovoriti ljubaznošću i dobrostivošću. Mnogi su na taj način obratili neprijatelje. ''Blag odgovor ublažava jarost'' (Izr 15,1). Neki ljudi na početku duhovnog života stalno kukaju na protivštine i opreke. Pitaju se zašto njima ne ide, a drugima koji nisu dobri ide? Sveci nikada nisu postavljali takva pitanja, jer su znali da su opreke i protivštine za jake, ne za slabe. One su znak kraljevskog puta. Namijenjene su duhovnom plemstvu, jer zlato se kuša u vatri, a duša u protivštini. Ne treba se blato kušati, nego zlato. Neki ljudi mogu imati milijarde dolara na računu i stotine kuća, ali sve to mogu biti kule od blata. One pak koji su primili pečat Duha Svetoga Bog poziva da idu drugim putem. Zato se čini da ti ljudi dosta trpe, ali to su svete patnje kojom duša postiže mir i blaženstvo, a ne kazne. Kraljevski put podrazumijeva da sve što na zemlji činimo bude dobro. No, i tu može biti zamke. Sv. Marija Magdalena de Pazzi kaže da ''Bog naplaćuje naša djela prema mjeri čistoće''. Naime, netko može učiniti neko dobro, ali ne radi dobra već iz narcisoidnog samoljublja. Oni koji u svojim poslovima imaju za cilj ispunjavanje Božje volje, uživaju svetu duhovnu slobodu djece svjetlosti. S istim duhovnim mirom prilaze velikim i malim stvarima, ugodnim i neugodnim. Ako slijedimo vlastito samoljublje onda smo nemirni u poslu. Naš duh nije slobodan ako smo u konfliktu s okolinom i robujemo isključivo vlastitim poslovnim projekcijama i planovima. Sve to može biti plod želje za isticanjem. Sveti Alfonz Liguori upozorava nas na opasnost mlake ljubavi prema Isusu Kristu. Iz mlake ljubavi dolazi zlo u obliku lažne pobožnosti. Takve duše su naoko pobožne, ali ćemo ih često vidjeti da se nadimaju, precjenjujući sami sebe, ili s druge strane žive u strahu za svoje zdravlje, ili su rastreseni, tašto radoznali o stvarima koje ih se baš i ne tiču, osuđuju druge, nestrpljivi su ili se često žaloste kad im nešto ne ide. Takvi su daleko od prave pobožnosti i ljubavi prema Isusu Kristu. ''Oholica je kao naduti balon koji sam sebi izgleda velik, a u stvari se sva njegova veličina svodi na malo zraka koji za tren iščezava.'' Ohološću možemo i izgubiti Božje milosti. Uznese li se duša zbog talenata koje je primila ''misleći da su joj udijeljeni zato što je ona u boljim odnosima s Bogom nego drugi, Bog će joj oduzeti svoje milosti'', upozorava sv. Alfonz. Učitelji duhovnosti uvijek navode poniznost kao temelj duhovnog rasta. Što više milosti primamo od Boga, tim se više trebamo čuvati oholosti. Đavao nas ponekad napastuje preuzetnošću, a ponekad malodušjem. Pravilo poniznosti čuva nas da se ne umislimo da smo postigli savršenstvo i da vlastitim snagama možemo promijeniti svijet. Sveti Toma Akvinski piše da ako se netko ljuti zato što ga preziru, neka bude siguran da je vrlo daleko od savršenstva, makar činio i čudesa. Napredak u duhovnom životu ostvaruje se u skrovitosti. Zbog toga se kršćanin treba čuvati težnje za isticanjem i da vječno ugađa ljudima.
''Čista ljubav Božja izgara sve što nije Bog da bi sve pretvorila u ljubav prema Bogu. Sve ono što činimo iz ljubavi prema Bogu jest ljubav!'' Sv. Franjo Saleški
Protivštine koje nam stoje na putu kao što su bolesti, uvrede i siromaštvo su potrebne kako bismo se pročistili zlih sklonosti. One nas potiču na krotkost. ''Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim?'' (Jak 4,1)
''Gospodin nas je zapisao na svoje dlanove vlastitom krvlju. Zbog toga ne smijemo dopustiti da nas išta uznemiri, budući da on sve uređuje i određuje istim rukama koje su bile pribijene na križ kao dokaz ljubavi prema nama.'' Sv. Alfonz Liguori
Pokoravanje volji Božjoj je lijek protiv svakog zla jer je u tom podlaganju sadržana samozataja, jedinstvo s Bogom i sve kreposti. Danas u postmodernoj duhovnosti vrlo je teško pojedincima uskladiti svoju volju s Božjom voljom. Mnogi ljudi vjeru konzumiraju kao tržišni proizvod, pa uzimaju od svačega ono što im se sviđa i što im odgovara. Ako nema pravog napora, žrtve, pokore, poniznosti i pokoravanja volji Božjoj, nema napretka. Živi se u virtualnim duhovnim svjetovima koji nikud ne vode osim trenutačnom smirenju duše i oslobođenju od svakodnevnog stresa. Sveti Franjo Saleški piše: ''Sve dok nam volja nije u svemu, pa i u najodvratnijim stvarima, radosno podložna volji Božjoj, budite sigurni da ne posjedujete slobodu duha''. Pravilo koje nam kaže da uvijek slijedimo volju Božju zahtijeva da se ne navežemo na svoja razmišljanja. Traži se dakle samosvladavanje i samoodricanje. Kako bismo doista bili strpljivi u svim nevoljama koje nas snalaze, moramo biti uvjereni da sve dolazi iz Božjih ruku, izravno ili neizravno. Tako postižemo mir srca. Ono što s druge strane može mir srca ugroziti su napasti i sumnje. Tu moramo paziti na svoj odnos s bližnjima, odnosno povredu ljubavi. Vrlo je teška pogreška sumnjati u tuđu nedužnost bez dovoljna razloga. Ogovaranje i kleveta protive se kršćanskoj ljubavi. Te sklonosti kaljaju dušu. Pričajmo stoga o drugima onako kako bismo željeli da pričaju i o nama. Ogovaranje je sjeme nesloge i neprijateljstva. Strpljivim nošenjem životnih križeva prinosimo savršenu žrtvu Bogu. Nema boljeg sredstva za umirivanje strasti i za suprotstavljanje napastima i grijehu nego što je pomisao na Božju prisutnost. Mnogi se ljudi danas žale da ne mogu naći Boga. Sveta Terezija Avilska piše: ''Otkini svoje srce od svega drugoga, potom traži Boga i sigurno ćeš ga naći''.
Pripremila Valerija Fabris