Thomas Merton: Gora sa sedam krugova
Trapističku duhovnost 20. stoljeća posebno je obilježio Thomas Merton bez čijih bi glasovitih književnih djela duhovnost 20. stoljeća bila znatno siromašnija. Merton je svoje golemo kontemplativno trapističko iskustvo prenosio na ljude u svome samostanu i putem svojih knjiga širom svijeta. Nesigurnim dušama nastojao je ojačati vjeru, a potaknuti na kontemplaciju one koji je nisu imali priliku živjeti. Thomas Merton jedan je od najvažnijih suvremenih duhovnih pisaca i vjerojatno najpoznatiji trapist modernog vremena.
''Čudno je da nismo dublje razmišljali o tome, jer da je netko predložio da spavamo na podu za pokoru, za Božju ljubav, taj bi prijedlog bio shvaćen kao uvreda za našu inteligenciju i ljudski dignitet! Kakva barbarska ideja! Za pokoru se izlagati neudobnostima! A ipak smo mislili da je sasvim logično prespavati na taj način nakon jedne večere posvećene ugodama. To pokazuje proturječnost mudrosti ovoga svijeta. ''Od onoga koji nema, oduzet će se čak i ono što on ima.''
Pretpostavljam da sam odspavao nekih pet ili šest nemirnih sati, i negdje oko jedanaest svi smo bili budni, sjedili smo uokolo raščupani i napola omamljeni, razgovarali, pušili i slušali ploče. Lagane, stare, pomalo elegične kadence već dugo mrtvoga Beiderbeckea odzvanjale su u sobi. S poda gdje sam sjedio, mogao sam vidjeti preko krovova komadić čistog jesenskog neba.
Oko jedan sat poslijepodne izašao sam po doručak, i vratio se s punim rukama kartonskih kutija različitih veličina s kajganom, tostom i kavom, i džepovima punim kutija cigareta. Ali nije mi se pušilo. Jeli smo i razgovarali i na kraju počistili sav nered. Nekome je palo na pamet da odemo u šetnju do Chicken Docka. I tako smo se pripremili za odlazak.Negdje usred svih ovih događaja, pala mi je na pamet uznemirujuća i začuđujuća ideja koja nikako nije pripadala ovom kontekstu. Možda mi mnogi neće vjerovati.Ali dok smo sjedili na podu, slušali ploče i jeli doručak, obuzela me misao: ''Bit ću svećenik.''Ne mogu reći što me na to ponukalo: to nije bilo zbog gnušanja nad umorom i ravnodušnošću života koji sam vodio, usprkos svoj njegovoj jalovosti. To nije bila glazba, ni jesenski dah, jer to uvjerenje koje je iznenada niknulo u meni u punini svoje snafe, nije bio bolećiv i mučan osjećaj kakv donosi početni emotivni žar. Nije to bila ni strast ni mašta, nego snažna, slatka, duboka i postojana privlačnost koja me iznenada obuzela, ali ne kao težnja prema bilo kakvom svjesnom dobru. U mojoj savjesti javio se novi i duboki, jasni osjećaj da je to ono što zaista trebam učiniti.Koliko je dugo ta ideja zrila u meni prije nego što sam ju spomenuo, ne mogu reći. Ali uskoro sam rekao, gotovo uzgred: ''Znate, mislim da trebam ići u samostan i postati svećenik.''Gibney je to čuo već i prije, i mislio je da se šalim. Moja izjava nije izazvala nikakvu raspravu ili komentar, ipak, to nije bilo nešto prema čemu Gibney ne bi bio sklon. On je smatrao da ima smisla živjeti na bilo koji način osim kao poslovni čovjek.'' (Naklada Vukman, Trogir 2004., str. 310-312)